Kako pokrenuti molitvenu skupinu u svojoj kući?

Transkript pripremile: Elvira Žalac i Sanja Jurić

Dragocjeni, ako me upitate, kako zapravo napredovati da bismo mogli biti velika makroterapija našem društvu?

Trebalo bi u svakoj kući imati malu molitvenu skupinu. Mnogi su mi već javili s radošću o velikim rezultatima već na počecima. O tome kako mnogi zaplaču, jedni od sreće, drugi od pokajanja za svoje grijehe na takvim sastancima. Bude ih 5-6 u kući.

Ima onih koji su u kući okupili svoju djecu ili muža, ženu, baku, djeda i od obitelji napravili takvu jednu evangelizacijsku i terapijsku skupinu. Drugi su okupili susjede, treći rodbinu, četvrti svoje prijatelje koji su molili zajedno. Žene su se okupile u jednoj kući, muškarci u drugoj kući i tako dalje. Ima onih, hvala Bogu, koji se odazivaju. Na koji način to treba raditi?

Moja knjiga Susret sa živim Bogom je ona u kojoj je obrađen prvi kršćanski katekumenat. Znači točno ona metoda kako su prvi kršćani, u prvih sedam stoljeća, dolazili do dubokog svjedočkog iskustva vjere. Tako su preobrazili rimsko i grčko društvo i nakon toga preobražavali i druga društva sve do nas koji smo doseljavali, i Slavene i Germane i Franke i tako dalje sve moguće narode koji su dolazili ovamo na ovo područje. Ali i druge narode pa sve tamo do Indije. A onda kasnije i u Americi i Africi. Drugim riječima, da bi netko drugi mogao postati svjetlo najprije ja moram imati svjetlo i struju u sebi. Svjetlo i struju upravo dobivamo tim prvokršćanskim katekumenatom. U mojoj knjizi je sve točno obrađeno, tako da se ne morate mučiti što ćete s takvom skupinom.

Bitne su četiri točke kad se okupite:

1. Razgovarate među sobom, neka svatko kaže neku riječ, predstavi se, kaže svoje ime, tako da na neki način osjetite da je svatko izašao iz sebe i želi ući u Božje kraljevstvo.
2. Onda se napiše kratki izričaj, recimo: „Kad bih bio bolji tada bih…” ili „Kad bih Isusa susreo tad bih…”. Dakle, nad time razmišljati i pisati. Desetak minuta pišu što oni o tome misle. A onda da svakako svatko od njih to pročita. To je drugi dio sastanka i susreta u kojem raste naša vjera i naša makro- i mikroterapija.
3.  Nakon toga se održi kratka kateheza. Sve je u knjizi i može se kratko pročitati između redaka ono što vam se čini važno. Zbog toga je važno da imate nekog tko je voditelj vaše skupine. Tko vas animira na taj način, pogotovo po dinamici grupe. Po redu, dakle, jednu za drugom katehezu. Iza toga treba postavljati pitanja i zajednički odgovarati na njih. Ako ima nejasnoća, pitajte župnika sljedeće nedjelje ili nekog teologa ili vjeroučitelja koji će vam moći možda stručnije odgovoriti na vaša pitanja.
4. Dio vašega susreta je molitva. Svi se opustite, saberite se i tad samo jedno znajte, da je Isus rekao: „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime, ja sam među njima”. Sjetite se da je Isus tu među vama, jednako kao što je u crkvi u tabernakulu, tako je i sada ovdje. On vodi zapravo ovu našu skupinu. Ljepota je takvog okupljanja da Isus dolazi u tvoju kuću. Isus ulazi, dodiruje dušu svakog sudionika vaše skupine. I dok tako molite, važno je da svatko u sebi razmisli, pa prizna svoje grijehe, one bar koje može da ne sablazni druge. Vrlo je važno na početku u molitvi priznati neke svoje slabosti i grijehe, propuste. A onda iza toga zahvaljivati, pa iza toga Gospodina moliti za pojedine stvarnosti. Ali je važno da svaki sudionik rekne svoju molitvu. Jako je važno izaći iz sebe.

Vidjet ćeš, kad ne izađeš iz sebe i kad prešutiš, to je kao da nisi bio na susretu, kao da Isusu zatvoriš vrata. I nisi imao snage otključati. Naprotiv, kada kažeš, osjetiš se slobodan kao da je ušao neki novi zrak u tvoju dušu i u tvoje srce i kao da si sad slobodan, tebe su sad prihvatili ovi koji su u skupini, a i Bog te prihvaća, ti si uslišan, osjećaš se nekako samostalno. Osjećaš se u sebi dostojanstven i to je ona ljepota koja ti daje sposobnost da budeš genijalan čovjek, da rasteš.

• Ako netko nikako ne može u skupini da se otvori, onda je dobro da za njega mole svi ostali. Da mole posebno za njega da ima hrabrosti sljedeći put ili sada izreći svoju molitvu. Može ponekad netko staviti ruku na njegovo rame kratko, da taj koji ne može izaći iz sebe osjeti da ga ljubimo i da mu želimo dobro, da se ne mora bojati. Ili ako rekne makar jednu riječ, pa makar „Amen” i već će biti puno toga. To je način kako možemo rasti u vjeri.  

Važno je znati ciljeve i opasnosti

Jako važno je znati koji su ciljevi svega toga. I čega se treba čuvati, koje su napasti. Cilj je takve skupine da postanemo sposobni djelovati. Darovi duha, kaže nam i Koncil, a i sveti Pavao u svojoj 1. poslanici Korinćanima, osobito 12. poglavlje – darovi Duha služe na izgradnju crkve. I zato Koncil u Lumen gencijumu, drugo poglavlje broj 8, govori o tome kako jako treba paziti kako ne bismo miješali one temeljne darove Duha Svetoga koji izgrađuju Crkvu i koji pomažu u pastoralnom djelovanju Crkve, kako treba to razlikovati od onih darova koje ljudi u raznim pokretima imaju, a koji njima služe samo za njihovo zadovoljstvo. Da u sebi gaje nekakve emocionalne doživljaje, počnu plesati i dizati ruke, uzdisati, rasplakati se, to nije to. Koncil kaže da takvi darovi ne služe za izgradnju Crkve. To su dar jezika, dar tumačenja jezika, dar proroštva, dar liječenja, darovi poučavanja i niz drugih darova koje obično ima i karizmatski pokret, a i mnoge molitvene skupine i mnogi drugi pokreti u Crkvi, ali koji zaista ne mijenjaju puno ni one koji ih imaju, a pogotovo ne Crkvu. Dapače često puta ljudi su otkinuti od Crkve. Uzmite pentekostni pokret koji je protestantski, odvojio se skroz od Crkve. Mnogi ljudi znaju upravo imati sve te darove Duha, a da žive u teškim grijesima. Osobito je to sveti Pavao jasno osjetio u svojoj zajednici u Korintu, a i u drugim. U Korintu je osobito bilo izraženo, jer je bilo toliko nesloge, toliko se govorilo protiv njega, toliko ogovaranja, klevetanja, toliko nekih hereza, grijeha, uzme svoju maćehu za ženu… Tako strašne grijehe. Dakle, darovi Duha te ne čine nimalo boljim. Oni su, dapače, opasnost ako misliš da su oni u tome da se ti osjećaš lijepo, ugodno i zadovoljno, da kažeš kako imaš Duha, kako možeš polagati ruke, kako imaš dar jezika, dar proroštva i praviš se važan. Jako opasno je to i to je ono što zaustavlja molitvene skupine.

Koji su to darovi koje Duh Sveti želi dati na izgradnju Crkve?

Daje ti sposobnost da razumiješ Sveto pismo. Drugo, da tvoja molitva bude ponizna, da nikoga ne osuđuješ niti se praviš važan pred bilo kime, da ti daje ljubav za druge ljude, da imaš potrebu poći siromašnima, karitativno djelovati, da ti daje sposobnosti da studiraš teologiju, bar neki Institut teološki i da možeš pomoći župniku u odgoju mladih, djece, starijih ljudi, uopće u različitim pastoralnim djelatnostima svoje župe. Ili ti pomaže da možeš postati čovjek koji može evangelizirati druge, koji tako dobro prouči Susret sa živim Bogom i Sveto pismo i osobito Evangelii nuntiandi , dokument Pavla VI, da možeš mirno drugima naviještati, a ne praviti se važan i zahtijevati nešto od njih, nego svjedočiti kako je tebi Bog pomogao. Istovremeno ostati ponizan, a ne praviti se važan jer imaš neki dar Duha Svetoga.

Zatim je to osobito za nas u Zajednici Molitva i Riječ, sigurno Duha Svetoga nemaju oni koji nisu dobili veliku želju da studiraju hagioterapiju, da se formiraju u njoj, da rade s potrebitima. Nemoguće je, dakle, biti u Zajednici Molitva i Riječ, nemoguće je tražiti Duha Svetoga, a da te Duh Sveti ne navede upravo na to što je temeljna karizma i da te ne navede na to da imaš ljubavi prema tolikim siromasima. Uzmite samo da u Zagrebu sada više od 250 pacijenata čeka na red jer naši hagioasistenti u Centru za duhovnu pomoć ne mogu ih sve primiti i ne mogu ih sve prihvaćati i liječiti. Ljudi pate, ne znam više što bih, pišu meni, traže pomoć na stotine načina. Prema tome, ako netko bi se u takvoj jednoj Zajednici okupljao samo da ima duhovni užitak, pravio se važan, to bi bila sotonska pogreška jer najgori je pobožni đavao, toga se morate jako paziti.

Đavao se, kaže sveti Pavao, često puta pretvara u anđela svjetla jer on je uvijek lažac, a zapravo ljudi oko tebe plaču, a da ti ne vidiš, nemaš srca, nemaš oka, nemaš ljubavi za njih. Osobito je važno da će u takvim skupinama izrasti ljudi koji će htjeti vrlo rado bit dragovoljci na raznim mjestima, animatori u župi, koji će ući u politiku, u novinarstvo, dakle, preobraziti medije i novinarstvo, a onda politiku, kulturu, znanost, vojsku, policiju, školstvo osobito, školstvo, prosvjetu. Dakle, sve su to načini i Duh Sveti daje darove za to, On te osposobi jednostavno. On ti daje elan. On ti daje sposobnost, otvori tvoj Duh da ti možeš naučiti brzo ono što ti treba, On te formira iznutra da to činiš, e, to je ono što je potrebno. To je dakle prvi cilj.

Jako se čuvati upravo užitaka

Posebno duhovnih užitaka jer oni vas onesposobljavaju da idete dalje u traženju Duha Božjega, izgradnji Crkve. Vi se zadovoljite time, vi ste sretni, vi ne trebate ništa dalje. Vama ne treba ni Crkva, ni pričest, ni ispovijed. O, koliko je takvih ljudi zalutalo. Bili su veliki obraćenici, a onda su upali u takve užitke i nikada više se nisu izvukli.

Opasnost da vam Bog postane trbuh – Nužan je post

Treća je opasnost da ti Bog postane trbuh. Opasno je moliti u takvoj skupini, tražiti darove Duha Svetoga, a istovremeno ne postiti, jer dođu trenuci kad u molitvenoj skupini osjetite bol i patnju. Kad osjetite da ne vrijedi, ne ide nikuda i ako tada niste postili i molili tada ćete otići i pojesti si nešto dobro i biti zadovoljni i nećete ići naprijed.

Kad trbuh postane Bog to vam je najopasnija stvar da tada zbilja ne napredujete ni intelektualno, niti razumno, niti duhovno, niti emocionalno, niti ljudski, niti dostojanstveno, ne, tad ste pali nisko. I tada ljudi postanu ovisnici o hrani, o piću, cigaretama i o bezbroj drugih stvari.

Bitno je imati cilj. Drugo, čuvati se duhovnih užitaka, čuvati se tjelesnih užitaka. Post.

Bez posta i molitve ne možete darove Duha Svetog dobiti jer post i molitva otvaraju područje vjere.

Vjerom se dobiva dar, dar Duha. Po mjeri vaše vjere vam Bog daje dar Duha, kaže sveti Pavao. Dakle, u tom kontekstu treba jako paziti da ne pogriješite. Ali treba to dobro shvatiti pa ćete vidjeti kako stvari idu. Sveti Luka opisuje kako Isus oštro govori upravo u tom kontekstu. On kaže ovako: „Pazite sami na sebe da vam srca ne otvrdnu od razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život”. Kad se toliko brineš za život da ti nije ni Crkva, niti drugi ljudi, nitko ti nije važan. Kad si tako razuzdan da ti je stalo samo do užitaka, kad toliko uđeš u pijanstvo da si opijen svojim vlastitim intelektom, svojim imanjem, svojim autom, ovim i onim, tad propadaš.

Pazite na sebe, kaže Isus, da vam srca ne otvrdnu. Zamisli kako srce otvrdne. Ljudi obično misle da su pobožni, ljudi se mole dalje, godinama u grupi mole i nikada ništa od njih, nikada ništa.

Kao biljka koju stotinu godina zalijevam, a ona nikad ne donese plod. Sjetimo se kako Isus kaže svome vrtlaru: „Iščupaj ovu smokvu jer evo već tri godine dolazim i nikako ne donosi roda”. Tri godine. Pazi da vam srca ne otvrdnu, dakle, od razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život. Da vas ne uhvati iznenada onaj dan kao zamka jer doći će na sve stanovnike cijele zemlje. Bdijte i molite svaki čas.

Bdijte, dakle, ne spavajte nego bdijte. A bdijte znači radite stalno, budite budni, djelujte, izgrađujte, jer kad ništa ne radiš besmislen si. Tada tvoj život postaje frustriran i postaješ depresivan ili agresivan. Bdijte i molite svaki dan da možete umaći svemu onome što se ima dogoditi i održati se pred Sinom Čovječjim.

Tomislav Ivancic

Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.

Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.

Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)