Dan karizme Zajednice Molitva i Riječ

Sutra, 3. kolovoza, slavimo 51. rođendan karizme Zajednice Molitva i Riječ. Kao pripremu, uoči godišnjice donosimo vam transkript propovijedi Tomislava Ivančića s 35 godišnjice ZMR održane u Davoru.

Poštovani sudionici ovoga slavlja, svjesni smo da smo svi jednokratni. Spušteni smo na ovu zemlju usred svemira i na njoj se odigrava sudbina čovječanstva već tolike milijune godina. 

U tom cijelom nizu čovječanstva mi smo u ovom trenutku na toj zemlji. Ponekad se čini kao da smo bačeni na neki goli otok, niti možemo u svemir pobjeći, niti možemo znati što se događa izvana, niti možemo dokučiti zar zbilja ima Boga. Tko nas je stavio u svijet? Čiji smo mi? Kamo idemo? Znaš li ti zašto ja moram živjeti na zemlji? Znaš li ti zašto sam ja izabran, zašto sam ja danas ovdje u Davoru? Zašto je mene Bog izabrao? Milijuni i milijuni drugih i milijarde ih ima. Zašto baš mene i tebe? 

Vjerujte mi, sto puta sam znao zaplakati i reći. Bože, dosta mi je svega toga i tih Tvojih seminara. Dosta mi je te evangelizacije i hagioterapije. Dosta mi je tih kritika sa strane i borbe sa svima, rekao bih, zvijerima i ljudima koji te napadaju. A da ne govorimo o zlu i zlome koji te neprestano napada. Ali uvijek iznova, opet nemaš drugog izlaza nego vratiti se. I nemaš drugog izlaza nego pitati, a gdje je Bog da ga čujem? I tako dobro, tako utješno zvuči današnja riječ koju su pročitali u psalmu: Da čujem što mi to govori Gospodin? Gdje je Gospodin? 

 

Prijatelji dragi, gdje je Bog? Gdje je Isus?

 

Svi smo naučili da je Isus negdje u tabernakulu. Naučili smo da je On negdje tu kod mise. Stvarno, samo tu? I dok se mi okupljamo na naše mise, i dok slušamo sve naše priredbe i velike naše skupove, cijeli svijet ostaje prazan i nema Isusa. A svijet vapi za Isusom. Zašto? Jer jedino Isus ima informacije. Odakle smo? Tko je načinio zemlju? Tko je uspostavio svaki prirodni zakon? Odakle svi izvori, sve rijeke, planine? Samo On ima informacije. Mi nemamo drugih informacija. I vrijeme je da počnemo znanstveno gledati na Isusa Krista i znanstveno ga proučavati, a ne ga bacati u neke religije i religiozne doživljaje. Ponekad se pomoliti, primiti pričest, a otići kući bez njega. A svijet krvari zato što nema Isusa Krista.

Dok ga kršćani imaju u izobilju i ne znaju kud bi s njime. A ne primaju ga ni oni. Zato je došlo upravo do ovog trenutka kad crkva neprestano govori:  reevangelizacija. A to znači crkva mora početi sebe evangelizirati. Mi nemamo kršćane koji bi bili sposobni drugima reći tko je Isus Krist, zašto ja njemu vjerujem?  Da je u njemu oproštenje grijeha, i da je moguća bolja Hrvatska, bolja politika i bolja kultura i bolja znanost. Nismo to sposobni reći, a svijet to treba.

Svijet se pita: zar smo zaista prepušteni silama zla, totalitarizmima, zar smo prepušteni terorizmima. U tom kontekstu nam je totalno jasno da je Bog naš jedini partner. Jedino mjesto gdje možemo dobiti informacije tko smo. Jedino mjesto gdje znam: preživjet ću sve smrti. Jedino mjesto gdje znam da se može promijeniti hrvatsko društvo. Uopće nije problem hrvatsko društvo. Problem su kršćani u hrvatskom društvu. Ako ti kruh nije uskisno, onda nije tijesto krivo, nego kvasac. A biti kršćanin znači biti kvasac, a ne tijesto. Treba najprije postaviti temeljni stup našeg života, sve drugo će se odvijati dobro. Treba učvrstiti kamen temeljac. Zato smo ovdje došli, da bismo vidjeli što nam je to Isus govorio.

Mi smo bili tri tjedna ovdje, bilo nas je više od 20, tri tjedna smo molili od jutra do mraka. Mi smo molili i vapili, ali nije to otvorilo put do Boga, prijatelji. Nije problem moliti, mi previše molimo. I tu je problem. Jer tko previše moli, pretjeruje i ne dolazi k Bogu. Ne prestajemo, Bože daj mi ljubavi da te volim. A on kaže, kad je to dijete vikalo: mama daj mi ljubavi da te volim. Dijete zagrli mamu. A zašto ti nikad ne zagrliš Boga? Zašto nikad Isusu ne rekneš daj da ti poljubim lice. Jesi ikad pokušao? Jesi se ikad našalio s Isusom? Je li Isus za tebe čovjek, ili samo neko božanstvo? A ne Bog i osoba, prijatelj, koji tako savršeno govori hrvatski, koji čezne da mu dođeš. On je u tvojoj kući, pokraj tvojeg kreveta, tvojeg stola, čeka kad ćeš njemu staviti jednu žlicu, jedan tanjur, jednu vilicu.

 

Dok mi svi govorimo o boljem životu, gdje nam je najbolji život, recite mi? 

Zar nam je bolje danas? Savršeno smo zagadili prirodu, zagadili međuljudske odnose, zagadili kulturu, zagadili moral. I? Jesmo sretni? Zar se može bez ljubavi? I u tom kontekstu, dakle, važno je da čujemo što nam to govori Gospodin. Tako mi lijepo bilo danas čuti u prvom čitanju:

“Kad kaže Gospodin: ova zapovijed što ti je dajem, nije tebi preteška, niti je od tebe daleko. Samo se obratite svome gospodinu. Čuvaj njegove zapovjedi, njegove naredbe zapisane u ovoj knjizi. Sve će se dogoditi. “ –  Toliko puta mi mislimo, dakle, da je dovoljno čuti propovijed i tako će se sve dogoditi.

O prijatelji dragi, kako živimo u laži.

Jedno je kad arhitekt zamisli neku zgradu, pa je ima u svojim mislima. Drugo je kad taj arhitekt to što ima u mislima i što se ne vidi, stavi na papir i napravi nacrt. Ni to nije zgrada. A mi mislimo da je to zgrada, izrečena zgrada. Mi tako stalno mislimo, ako molimo, da ćemo onda biti bolji. Ali to nije istina. Nigdje u Svetom pismu ne piše samo vi molite, a živite kako hoćete, pa će Bog mjesto vas nešto napraviti. Ne! 

Isus nikog nije ozdravio zato što je molio. A mi svi molimo za ozdravljenje. Krivo! On je samo govorio vjera te tvoja spasila. A što je to vjera? Da se zagledaš u njega i znaš da On može i On je dobar.  Onaj slijepac je to znao. Zašto ti to ne znaš? Isuse, sine Davidov, pomozi mi, smiluj mi se i dođe do njega, što hoćeš da ti učinim? Pa vidiš da sam slijep, gospodine. Pa gledaj, čovječe. I kad to Isus kaže, što znači progledati?

Shvatiti da moliti ne znači dozivati negdje iz daleka neka ti Bog nešto dade. Krivo! Moliti znači otvoriti srce. Pripremiti se i reći, o ti si moj prijatelj, izvoli, dođi k meni, pa ćemo zajednički nešto načiniti. Ako naše propovijedi, svi naši studiji teologije i hagioterapije i evangelizacije ne krenu tim putem da shvatimo da ja moram početi raditi. Mnogi koji hoće raditi hagioterapiju godinama, već 10-15 godina uče. Pa što radiš čovječe? Ma idi završaj jedan studij na primjer ove godine. Idi počni sa sobom najprije. Ono što si čuo to na sebi isprobaj. I kad počneš na sebi raditi, tada Duh Sveti dolazi i tad će ti dati novu snagu.

Tada ćeš probati i na drugima. Nakon toga vidjet ćeš da funkcionira. A onda ćeš reći i da više nema problema. Duh Sveti dolazi samo onima koji idu raditi ono što su čuli. Tko čuje pa moli, taj dosađuje Isusu. Znate kako je Isusu teško kada klečimo, pa Gospodine daj, gospodine daj. On kaže, pa sve sam vam dao. Što ću sad s vama? Zašto ne otvorite vrata? Zašto su vam srca zatvorena? Pa recite hoću, uzimam to, hoću biti zdrav, hoću biti sretan, hoću navijestiti cijelom svijetu što se u Davoru dogodilo. Sve je drugačije nego što mi mislimo.

Bez prakse, prijatelji, ako ne krenete ni jedna molitva ne može uspjeti.

Isus ti je davno donio i oproštenje, i Duha svoga, i snagu da promijeniš svijet. Ali tebe nema. Ti moraš otključati. Kraljevstvo je Bože pred vratima. Uđi! To znači moliti. Zato je prekrasna ova molitva: Riječ koju trebaš govoriti nije daleko od tebe. Ona je u tvojim ustima i u tvojem srcu. Pazite, ona je u tvojim ustima. Riječ Božja. Zašto se bojiš izgovoriti Božju riječju? A gledajte što nam piše danas ovdje. 

“Blizu ti je riječ u tvojim ustima i u tvojem srcu. Da je vršiš, piše zadnja rečenica. Riječ je tu da ju vršiš, a ne da si je čuo. “ Što će ti jedan student koji je završio najljepši fakultet, koji je doktorat dobio i ne radi. Zna sve. I đavao sve zna, prijatelji. I razara svijet. Znanje još nikoga nije usrećilo. Ali kreni, bar jednu rečenicu, jednu riječ, pretvori u djelo. Sve će se promijeniti. I ne slutimo, kako imam veličanstvene snage i darove. I to baš u ovom malom Davoru se dogodilo. Toliko sam sretan, ali isto duboko odgovoran se osjećam.

Jer Bog me svaki dan pita; 

• • Tomislave, a što si napravio s onim darom koji sam ti dao u Davoru, tebi i tvojim prijateljima? Ja mu kažem, pa probao sam napisati, imam 70 knjiga. Imam seminare, tolike sam držao, pa imam centre u svijetu. 
  • Tomislave, ali ne možeš nešto više? Mogu. S tobom. Ali daj mi barem nekoga još. 

• E, to je i meni problem, kaže. Kad ni za mnom ne idu, kako ću ti ih dati? 

 

Onda sam rekao, probat ću otići u Davor ponovno. Pa možda kad vide korijene. Kad vide tu crkvu gdje se to događalo. Kad vide nas jednostavne ljude kako nas je promijenilo, čudesno.

Odlazili smo ujutro barkom  u Bokove, to je u 5 km odavde, u preriju i u šumu. Onda se navečer vraćali. Cijeli dan smo mi molili, razgovarali, tražili, malo igrali i nogomet. Posljednji dan, sjećam se, drugoga, cijeli dan smo sjedili tamo na onoj livadi pokraj Save. Bilo nas je valjda preko stotine i sto pedeset nas jer su došli iz drugih krajeva, iz Zagreba studenti. Nitko nije mogao progovoriti, ni jednu jedinu molitvu izmoliti.  Prije smo tako spontano molili, tada ništa nije išlo i nije išlo. Poslije sam se pitao, zašto to nije išlo? Onda sam shvatio. Prava molitva nije u tome da mi brbljamo Bogu i govorimo Bogu, nego u tome da ga mi slušamo, da ga čujemo. 

Riječ je u tebi. Dopusti da bude izvršena, a ne da ju izgovaraš, brbljaš, vičeš i ništa ovdje ne činiš. Jer što vrijedi ako ja dobro propovijedam i to sam našao u knjigama? Probao sam sto puta. Ali ako sam ja to isprobao što da vam kažem, ako je to moje iskustvo, da vidim tko se neće obratiti. Bezbrojni će krenuti za tobom, ali najprije imaj ti iskustvo toga. 

Riječ je blizu u tvojim ustima, u tvojem srcu. A riječ to nije ljudska koja se govori.

Riječ, to je osoba Isusa.  

Bog postoji. I to je sreća. A zato što Bog postoji, onda nema nemogućih stvari. Zato što je Bog svemoguć i što je Bog samo dobar, prema tome, to što nam se događa zlo, to je samo zato što se ne obraćamo k njemu. Što mi stalo mislimo da biti dobar kršćanin znači nešto za Boga dobro učiniti. Ma ne prijatelji, nego dopusti da On za tebe nešto dobro učini. Ti kreni i reci ne ide. Onda će On.

Sjećam se trećega kolovoza u 0 sati i 20 minuta u noći. Subota. Ja opet molim, jer sam molio stalno, tako sam to učio. Da treba moliti. Evo Gospodine, sad mi daj te darove duha i da mogu biti  i profesor na fakultetu, iskusni, ali da budem i onaj koji daje kateheze studentima da oni se obraćaju i povjeruju. Ništa se nije dogodilo. Onda sam samo rekao ovako. Dobro, više te neću moliti. Samo ću čekati do kraja života. Tada je došlo. Samo sam osjetio kao da se otvorilo nebo. Samo čujem riječ Salvator Mundi, spasitelj svijeta. Iza toga, kao da sam postao novi, drugi čovjek. Lijepo je biti čovjek. I kao što, rekao sam na početku, tko zna koliko ćeš još živjeti? Mada živiš još sto godina? Ali, opet ćeš prijeći preko. Reci mi, jesi li ispunio svoju životnu zadaću. Ja se to svaku večer ispitujem i svaku jutro iznova.

Jesam li ono što sam primio u Davoru? Jesam li to učinio? 

Ovdje sam zato molio. Ali primio sam u svojoj kući. I ti ćeš u svojoj kući primiti. Ne boj se. Kad primiš Isusa u pričesti, nemoj ga odmah ostaviti u crkvi. Ponesi ga kući. Kad dođeš kući, reci svojima. Evo ga, naša kuća je crkva. Ja sam tabernakul. Isus je u meni došao.  Ne bojte se. Bog postoji i voli nas. Čuli smo to tako lijepo u psalmu kako nam Bog prašta. Zavolio je opet zemlju svoju. Bog je zavolio zemlju svoju. Na dobro je okrenuo naš udes, našu sudbinu. Otpustio je krivnju našem narodu. Tebi,  ne boj se. Može doći bolje društvo, bolji svijet. Pokrio je sve grijehe tvoje. Ne boj se svojih grijeha. Zaboravi prošlost. 

Reci Bože, žao mi je. Sad sam nov. Ti si Isusov prijatelji. Pusti neka Isusova Krv padne na tvoje grijehe i ti si nov. Hajdemo se obnoviti danas. Bog je suspregnuo svoju ljutinu. Ne ljuti se na tebe. Na Davorce se se nikad nije ni ljutio. O kako nam je napravio lijepa oslobođenja. Prekrasne stvari ovdje. Čudesa koje nismo očekivali. Kako je Bog dobar.

Ne ljuti se ni na koga od vas prijatelji. Na tvoj narod se ne ljuti Bog. Na tvoju domovinu se ne ljuti Bog. Na tvoju kuću. Ne. A ti se ljutiš na Boga. Zašto? Misliš da ti ne da. Da ti je zatvorio vrata da ti ne bi slučajno dao. Bojiš se ako uđe k tebi.

Poremetit će onda tvoj redoslijed. Jer ti znaš da tvoj red je: leći. Spavati. Ustati. Popiti kavu. Urediti se. Ići na posao. Doći s posla. Urediti posuđe. Navečer nešto napraviti. Pojesti. Popiti. Opet spavati. I onda opet spavati. Zaraditi da bi jeo. Jedeš da bi radio. O Bože moj. To je pakao. Nema ništa vrjednijega u tvojom životu?

 Jer ako nisi spojen s Nebom, onda te nema.

Prema tome, pitanje Boga je nešto bez čega mi ne funkcioniramo. Onog časa kad te Bog napusti, ti si gotov, mrtav. Ali vidiš, ne ljuti se na tebe. Odustaje od žestine i gnjeva svojega. 

Ponesite to, molim vas, te ideje kući, te istine kući. Bog se ne ljuti na moju Hercegovinu. Ne ljuti se na moju Slavoniju. Bog nije gnjevan na moju Dalmaciju. Ne, Bog voli moju Liku. O kako voli Bosnu i Hercegovinu. O kako voli Hrvatsku. O kako voli Europu. Ma nema čovjeka kojega ga ne voli. Kako to gali srce. Razgali te. Tako da učini sretnim. Bog mene voli. I moj narod voli. I onog tamo drogiranog. I onog tamo ateistu. I onog psovača. Da. Kao što se liječnik najviše brine za najbolesnijeg. Tako Bog za onog koji psuje, koji razara svoj brak. Ubija ljude. Vratimo se Bogu. I neka se dogodi to da se ljubav može sa našom vjernošću sastati. Ljubav i vjernost će se sastati. Dao sam ovaj psalam baš zato da osjetite. Gledajte. Ljubav to je ono što daje Bog. Bog je ljubav. A vjernost, to si ti koji vjeruješ ljubavi. 

Da li vjeruješ da tebe Bog voli? Kad se to sastane. Onda se zagrle pravda i mir. Što to znači? 

Pravda znači Bog te opravdava. Nećeš ići na sud. On je tvoj advokat. On te obranio. Nećeš ni u Haag. A kamo li u pakao? Ne. On te opravdava. On te brani. I gotovo. Kad se to zagrli. Ljubav, ozgor  i naša vjera. Njegovo opraštanje i naš duboki mir. Kad se to zagrli. Tko ne bi htio biti kršćanin? Tko ne bi htio postati član Zajednice Molitva i Riječi? Tko ne bi htio doći u Davor da slavi? Odmah na godinu. Hajdemo krenuti iz početka.

Vratiti se prvoj ljubav. Puno toga moramo učiti. Zašto crkva kaže da treba reevangelizacija? 

Jer smo zaglibili u krivo, postali smo religiozni umjesto kršćani. A religije su ovozemaljske. One su plemenite, ali ne mogu spasiti čovjeka. Isus Krist spašava i ljude u religiji. Bez Isusa Krista nema ništa drugo. I navijestiti svima ljudi ima nade, Bog se ne ljuti na nas.

Možete uživati, radujte se, popijte nešto dobro danas, pojedite nešto dobro. To je Bog. Ne bojte se tijela. Volite tijelo. Kad ga voliš, nikad neće navoditi da griješiš. Jer ga ljubiš.

Vjernost će nicati iz zemlje, pravda s nebesa doći. Gospodin će dati blagoslov i sreću, a naša zemlja, urod. Na nama će se vidjeti kako smo izrasli, novi, dragi.

Evo, siguran sam, bit će sve novo. Nakon evanđelja nam kaže, Isus kaže, hajdete u osamu, na samotno mjesto. To je rekao svima nama koji smo ono doživjeli prije 35 godina.

Došli u Davor, mislili, sad ćemo se malo prošetati tamo do Bristoici i natrag, malo po Davoru kraj Save, malo se prošetati i otpočinuti  malo. I ja sam se nadao, ali nema počinka dok traje obnova, naroda i morala.

Zašto? Došlo mnogo svijeta, kaže Isus. Dolazili su i odlazili. I niste imali kada ni jesti.

Nema ručka. Rekli smo, nek svaki ponese u džepu što god. Nemamo vremena ručati. Božja riječ hrli k nama i hoće da postane život. Bog hoće da čovjeku pomogne. Jer Bog previše voli čovjeka. I kaže iz raznih gradova strčaše se onamo i pretekoše. A Isus?  Da sam ja sad na njegovom mjestu, rekao bih, ljudi, dosta vas je. Pustite moje učenike,  nek pojedu malo, nek se odmore, nek se malo okupaju. Kad je Isus izišao iz čamca, vidi silan svijet, sažali mu se, jer bili su kao ovce bez pastira. O kako je slatko pomoći čovjeku da bude drugačiji. Da bude zdrav. Da zna da će doći u Nebo. Kako je slatko napraviti nekome dobro. Jeste probali vidjeti što znači obrisat suze? Zašto su majke najsretnije, vrhunske žene? Zato što znaju obrisat suze djetetu. Prigrle dijete, dijete osjeti, mene mama voli, kraj mame sam ja siguran nitko me ne može uništiti. A tata? A tata juri po svijetu da zaradi, da zaradi, da zaradi. Kad dođe navečer, tata, a pusti tatu, tata umoran. Nemoj, sjedi do djeteta, stavi ga na koljeno reci milo moje. Dok tebe imam, ja ću sve zaraditi. Imaćemo svega dosta. Jer samo po Ljubavi sve dolazi.

Krenimo danas. Nadam se da je sada do svakoga došla jedna riječ. Nemojte mi se pustiti.

Na početku smo priznali grijehe, to je prvi korak da bi Duh Sveti nas preporodio. Sad smo slušali riječ. Ako te bar jedna riječ dirnula, čuvaj ju, pazi na nju, razmišljaj o njoj, razvijaj ju. Ona će te napraviti genijalnim. Na prikazanju, nakon molitve vjerenika, recimo, Isuse, oprosti što je do sada, bila zatvorena u meni, pa nisi mogao ništa činiti. Otvaram ti vrata. Predajem ti svoj život, Isuse. Kao što su svi bolesnici rekli, predaj. Kad dođeš u bolnicu, svoj život predaš ruke liječnika. A zašto se bojiš Isusu reći, evo ti moj život? Znate zašto? Jer smo krivo poučeni.

Evo ti moj život, on će reći, aha, sad ću te raspeti na križu. Smiješno. On kaže, ja idem na križ, da ti ne bi trebalo. Ja idem u grob, da bi ti živio. Sve je drugačije. I sve će biti dobro. Ali krenimo, imajmo snage napraviti taj napor, da razumijemo kako se to do Boga dolazi i kako se to preobražava. Najprije sebe, onda druge.  Amen.

 

Ljubite jedni druge, da vas po tome prepoznaju. To je moja vizija!

Tomislav Ivančić, (Bilten br.9, 2000. god.)