Piše: Kristina Jurković, hagioasistentica
„More“ riječi iz usta ljudi odjekuje svaki dan: u tramvaju i autobusu, na ulici i radnom mjestu, u školi i kući, u medijima, na „kavama“ i „svečanostima“, u porukama i na internetskim portalima… posvuda. Danas nas u svemu „gura i požuruje“ neka neobična jurnjava da stignemo puno toga uhvatiti što nam se nudi pa se tako požuruje čovjek i u govoru. Samo da stigne sve izreći, sve što mu je „palo na pamet“, makar to bile riječi koje su i nesvjesne i nekritički sagledane. U toj žurbi i nestrpljivosti često tako „upadamo jedni drugima u riječ“ ne čekajući što naš sugovornik još ima za reći.
Ponekad čovjek poželi pobjeći od tog „žamora monologa“ i „buke brbljavosti“ oko nas. Kao da je nestalo dijaloga, istinskog razgovora uz „pauze tišine“ u kojima čovjek duboko promišlja o onome što je izrečeno ili napisano i tako prima sugovornika i njegovo „blago originalnosti“ u svoje središte. Skloniti se u tišinu u kojoj će nam „ususret doći svijest“ i poput svjetla osvijetliti riječi i misli koje smo upravo čuli. Samo ćemo tako lakše razabirati istinu od laži, dobro od zla, ljepotu od ružnoće… O kako nam je danas to potrebno!
Život je vrhunsko dobro koje je čovjeku darovano. Svako negativno djelovanje, mišljenje i govor jest razaranje čovjeka i njegova postojanja. A kakav je naš govor? Tako je lako kliznuti u negativan govor. Složiti se oko „istine“ koju smo vidjeli, čuli i doživjeli. A zapravo nije riječ o istini nego o manjku istine, o zlu, o negativnosti koja razara najprije onoga koji ju prenosi riječima, a potom i njegove slušatelje.
Tek u tišini sobe, „čovjekova najvjernija prijateljica“ – savjest joj je ime – „šapne“ čovjeku kako je upravo bio sudionik „ogovora“ a ne istinskog razgovora. Kako se čovjek lako prevari! I nitko od nas nije izuzet od toga. A zašto? Zato što je čovjek ograničeno, relativno biće, nema puninu dobra i on ne može ne pogriješiti. Ono jedino što mu preostaje – to je neprestano čistiti svoju savjest i srce, čistiti svoje misli i svoj govor. Unositi dobar sadržaj u svoje srce, misli i riječi. Zato je potrebna tišina: vrijeme sabranosti i svijesti, vrijeme odluke za dobro.
Iz čistoga srca izlaze čiste, dobre, plemenite misli i riječi koje drugoga ohrabruju, podižu, liječe i ulijevaju nadu u dobru budućnost. Zagledati se u ono dobro u čovjeku i o tome govoriti, jedini je put kojim se može sačuvati vlastito duhovno zdravlje, promijeniti drugoga i graditi život i bolje društvo. Jer, što mi zapravo znamo kada gledamo čovjeka samo izvana? To je samo naša percepcija njega i situacije koju gledamo. To je trenutak susreta dviju okrnjenosti. Zato taj susret i doživljavamo kao razaranje koje savjest, „čuvarica našega života“, u tišini odmah detektira. Samo zato kako bi zaštitila život u nama. A i pitanje je znamo li istinski slušati drugoga? Idemo li ususret drugome s predrasudama i vlastitim percepcijama ili imamo snage u trenutku se odreći „svoga pogleda“ i opredijeliti se za povjerenje u dobro, očekivati dobro?
Istina, čovjek je slobodan sebe izreći. Ali svaka izgovorena riječ ostavlja posljedice iza sebe; bilo pozitivnu bilo negativnu. Riječima možemo izgrađivati ili razgrađivati život u sebi i oko sebe. I propust je zlo; npr. kada šutimo o istini a ona se „blati ispred naših očiju“ u javnosti, u medijima, u društvu… Valja nam se boriti i za istinu o temeljnim vrednotama života, čuvajući pritom dostojanstvo svakoga čovjeka. Čujem kako ljudi kažu: „treba biti „agresivan u dobru“? A pitam se ide li to dvoje zajedno: agresivnost i dobro? Je li važnije biti površan i agresivan u dobru ili temeljit i uporan u ljubavi? Biti u pravu ili biti u ljubavi…? Prepoznati „pravi trenutak“ i spremnost osobe da čuje istinu. Izbaciti „vlastiti interes moraliziranja“ i postaviti dostojanstvo čovjeka kao jedini „interes“ ispred sebe, može nam odškrinuti vrata za istinski susret s osobom i djelotvorno promoviranje istine u ljubavi.
Mudrosti nam treba. U svakome od nas glas savjesti i prirodni moralni zakon jasno osvjetljavaju mjeru i izbor izgovorenih riječi s kojima možemo mirno, sretno i osmišljeno živjeti. U konačnici je pitanje: „Što ili tko je moj autoritet ili moja temeljna vrednota za koju sam spreman sve dati, sve uložiti“? Kada otkrijem odgovor na to pitanje, tada bez straha, u mudrosti i ljubavi, mogu govoriti i založiti se za istinu pri svakom susretu – privatnom ili javnom. Dovoljno je sjetiti se istine: u temelju svega što postoji nalazi se Apsolutna Dobrota i to Dobro je u dubinama svakoga čovjeka. Kako li nas samo to ohrabruje za govor dobra i čisto srce koje se nada bez prestanka: Bit će dobro! Dobro je jače od svakoga zla! Biram život!
Diplomirani ekonomist, teolog, po zanimanju dizajner informacijskih sustava a po zvanju evangelizator i hagioasistent.
Rođena u Opatovcu, prekrasnom slavonskom selu blizu Nove Gradiške, dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu.
Karizmu Zajednice Molitva i Riječ (ZMR) upoznala 2000. na jednom od seminara za evangelizaciju i od tada kroz formaciju ZMR započinje cjeloživotno osposobljavanje za zvanje evangelizatora i hagioasistenta.
Od 2011. volontira u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu, a od 2016. aktivno djeluje i kao hagioasistentica.