Proteklih dana slušam komentare i jadikovke s mnogo strana. Jedni kažu: „Ovo nisam mogao ni zamisliti da će me snaći za mog života“, drugi, želeći možda odagnati strah govore: „Ma, ljudi, što se bojite, neće na nas kao na one u Italiji“, treći imaju pred očima najcrnji scenarij:„ Ovo je sve kazna Božja (svaki ima svoje argumente za to), svijet će biti uništen“, te niz drugih razloga. Jedni onda počnu optuživati političare, drugi Crkvu, treći nekoga ili nešto treće, neki čak i Boga. Valjda mislimo da ćemo brže i lakše riješiti ovu krizu s kojom smo pritiješnjeni, ako nađemo krivca i optužimo ga, usput pilatovski perući svoje ruke.

Ova kriza i pandemija mene i sve nas izaziva da stanemo pred same sebe i postavimo si pitanje o vlastitom životu i vrijednostima koje živimo i za koje se zalažemo u današnjem svijetu.

Želi me vratiti temeljnim pitanjima, osluškivanju odgovora na njih i odluci za promjenu u vlastitom životu. Zagadili smo što god smo mogli, od prirode do međuljudskih odnosa i prekinuli svoj odnos sa Stvoriteljem. Svi trčimo i nekud žurimo, a ne znamo kamo. Iskreno moramo priznati, sebi i Bogu, da mi kršćani imamo udjela u nedjelima svijeta – obljutavili smo.

Najvažnije je postalo biti „in“ u najsvjetovnijem smislu riječi – graditi karijeru, biti iznad drugoga, moramo imati što više dodatnih aktivnosti, konzumerizam nas ubija, ovih dana se otkriva i naš „duhovni“ konzumerizam,  izrugujemo moralnost, uništavamo život (od začeća), iako nismo njegovi gospodari…

Vlak kojim smo nezaustavljivo jurili, stao je, na našu sreću, iznad provalije. Dok sjedim u njemu, strahujući da se ne surva u nju, imam darovano vrijeme u kojem se mogu preispitati: tko sam ja, odakle sam došla i kamo idem, zašto doista živim, odakle Zemlja i sve na njoj, tko je odgovoran za sve ovo što nam se događa, ima li negdje neko utočište, ima li Netko tko me može sada poučiti smislu mog života, gdje je pravi izlaz iz svega ovoga…? Uglavnom, prepuno pitanja koja traže iskren, istinit i potpun odgovor.

Izolacija i ograničenje kretanja pomažu nam da „stanemo na loptu“, daju nam vrijeme koje je ovog trenutka najdragocjeniji dar. No, stoji i pitanje hoću li ga dobro i korisno iskoristiti.

Istina je da su ovog trenutka naša vanjska sloboda ograničena, no ne i naša nutarnja sloboda. Duh je slobodan i neograničen, naša nutarnja sloboda mjesto je u kojem se uvijek, kao i sada, možemo odlučivati za ono što je dobro. Ne mogu ovih dana ne primijetiti i ne zahvaliti za tolike tehničke mogućnosti (radio, TV, Internet, YouTube, Facebook…), jer ne samo da se ne osjećam potpuno izolirana, već mi se nudi mnogo dobrih informacija kao i odličnih mogućnosti virtualno pratiti sv. mise, sudjelovati on-line na biblijskoj večeri, molitvi krunice i drugim ponuđenim sadržajima. I odmah se, opravdano, pitam, postoji li opasnost da na neki novi način postanemo konzumeristi. 

Ovo vrijeme me, zapravo, osim fizičke izolacije, poziva na „odlazak u pustinju“, u tišinu, da čujem odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja, da dođem do Izvora života, da Isusu predam svoje grijehe i strah, da ih on uništi i oslobodi me, da Liječniku duše dadnem sve svoje rane da ih iscijeli, da oprostim od srca svima, da se otvorim Očevu Duhu, kako bi me obnovio i učinio sposobnom za novi život po Duhu koji je vječan (korona virus nas danas otrežnjava i podsjeća koliko smo krhki i tjelesno smrtni).

Trebam promijeniti misli, riječi, djela, navike. Trebam preispitati vrijednosti života koje živim, trebam se pitati da li sam uvijek poslušna savjesti, da li gledam na život cjelovito, vidim li da je život vječan, da li su mi Božja riječ i zakoni duha jedina mjerila života. O, koliko „posla“ imam u ovoj darovanoj izolaciji!

Dok razmišljam o svemu ovome, dok gledam u Isusov križ (znak njegove ljubavi prema meni i svakom čovjeku te cijelom čovječanstvu), dok tražim njegovo Lice i obećanog Duha, dok je u meni čežnja za novim, obnovljenim životom, u misao mi dolazi Božja riječ i njegov poziv koje smo slušali prvog dana korizme, na Pepelnicu: „Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje!

Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer je On nježnost sama i milosrđe“ (Jl 2, 12-13).

Liturgijski smo na kraju korizme, uskoro je Cvjetnica, Veliki tjedan pa Uskrs. Da je bilo kao svake druge godine, u ovo vrijeme bismo već više razmišljali o Uskrsu, bolje reći o vanjskoj proslavi Uskrsa, o darovima, blagdanskom stolu. Ne bismo ni primijetili da je korizma prošla, a da si nismo niti osvijestili na što nas je ona pozvala te da li smo ju ozbiljno shvatili i činili ono na što smo bili pozvani.

Sada postajemo svjesni da nam korizma tek predstoji. Na meni je da se pobrinem oko obraćenja mog vlastitog srca, da novim očima gledam na svoj i tuđi život, da istina i dobrota budu jedini kriteriji po kojima ću ravnati svoj život, da donesem nove plodove života, da ostvarujem život po duhu i Duhu Svetome.

Korona virus nam je u tome „saveznik“, omogućava mi dragocjeno vrijeme da se napokon dogodi moja korizma – obraćenje vlastitog srca i novi ili obnovljeni život življen prema pravilima Evanđelja. 

Marija 

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.