Piše: Višnja Šupe, 2. formacije
Prije 10 godina dogodila se jedna za mene neočekivana situacija, u 22. godini braka muž mi je rekao da želi rastavu. Nikad u životu nisam pomislila da bih se mogla rastaviti i teško mi je to bilo prihvatiti. Nastupilo je najteže razdoblje moga života, osjećala sam se odbačeno od osobe kojoj sam najviše vjerovala i to me slomilo, a slomila me i činjenica da je njegova odluka konačna i da odlazi iz naše obitelji. Tim događajem, u trenucima moje velike patnje, počinje moje obraćenje.
U meni je zavladao egzistencijalni strah, brinula sam se gdje ćemo i kako živjeti, hoćemo li mi imati dovoljno sredstava za život, ali još više sam bila u strahu od izazova odgoja sinova koji su tada imali 12 i 9 godina. Kćer je tada imala 19 godina i te godine je otišla na fakultet u drugi grad.
Prvih dana bila sam potpuno blokirana, nisam mogla jesti, spavati, raditi. Kolegica mi je tada predložila da nazovem Centar za hagioterapiju i da mogu telefonski s njima razgovarati o svojoj situaciji. Nisam tada ništa znala o hagioterapiji i nisam prihvatila njen prijedlog.
Počela sam odlaziti kod jednog svećenika na razgovore. To mi je pomoglo otkriti sebe, svoje strahove, očekivanja, postaviti granice. Prvih nekoliko razgovora često sam plakala, a nakon toga počela sam se ispovijedati, čistiti od potisnutih grijeha iz prošlosti. Tada sam naučila da mogu mijenjati samo sebe, a ne druge. Svakodnevno sam molila očekujući čudo, a to je da se moj muž vrati u obitelj.
Odlazila sam na misu nedjeljom i tamo sam doživjela milost Božje blizine kroz pjesmu „Ne boj se jer ja sam s tobom“ kao odgovor na sve moje strahove.
Tada mi je Bog preko sina poslao osobu s kojom sam danas prijateljica, a koja je članica ZMR i koja me je kroz naša druženja pomalo počela upoznavati s karizmom zajednice koju je ona živjela. U istoj smo župi i ona se razlikovala od svih ostalih po tome što je uvijek bila radosna, nasmijana. Uvijek joj je bilo drago što me vidi, zagrlila bi me pri svakom susretu, a to je mene liječilo. Otkrila mi je da je Bog živ, da se s Isusom susreće svaki dan u euharistiji i da je živi Isus u svakom čovjeku. Njezina iskustva Boga i njezini susreti s živim Kristom bili nešto što sam prvi put vidjela. Sviđala mi se njena vjera i htjela sam i ja imati takvo iskustvo.
U ožujku 2015. godine pozvala me na seminar ZMR i bila sam oduševljena s novim spoznajama koje sam čula u ta tri dana. Prijateljica mi je kasnije govorila o čovjekovoj duhovnoj dimenziji što je za mene bila novost jer o tome nisam nikad razmišljala, bila sam svjesna svoje tjelesne, psihološke i društvene dimenzije, a duhovna mi je bila potpuno nepoznata.
Rekla mi je da mogu u duhu zajedno s Isusom doći drugoj osobi, odnosno mužu, oprostiti mu ono čime me je povrijedio, zamoliti ga da i on meni oprosti što ga ne razumijem, za ono čime sam ja njega povrijedila, blagosloviti ga i zahvaliti Bogu za njegov život i da će on u duhu osjetiti da ga ne osuđujem, da mu praštam jer je duh neograničen u prostoru i vremenu. To su tzv. hagioterapijski lijekovi opraštanja.
Počela sam to primjenjivati i to me je pomalo oslobađalo od gorčine i uvrede kojom sam bila ranjena. Nije mi se to odmah spuštalo u srce, ali razumski sam htjela opraštati i gotovo svakodnevno vježbala opraštati, najprije mužu, a kasnije djeci i drugim osobama koje bi me povrijedile. Naučila sam da se prije opraštanja drugima susretnem sama sa sobom i osvijestim sebi da sam vrijedna samim tim što postojim, da mi je Bog dao dostojanstvo i da ono ne ovisi o mišljenjima drugih ljudi.
Ponekad zaboravim na taj lijek opraštanja i ostanem na tjelesnoj razini, analiziram uvredu i smišljam druge načine rješenja, ali ipak ubrzo zastanem, osvijestim duhovnu razinu, odvojim osobu koja me povrijedila od uvrede i ispočetka opraštam, blagoslivljam, zahvaljujem Bogu na toj osobi.
Kao majci dugo mi je trebalo da počnem opraštati djeci za njihove loše odluke i postupke jer sam upadala u zamku da im razumski, kroz razgovor objašnjavam što nije dobro u njihovom ponašanju.
Iz dana u dan mijenjam se, živim bračnu čistoću odnosno iako sam građanski razvedena od muža, sakramentalno sam u braku i tako živim. Iako je to u početku bila moja odluka, ne bih to uspjela bez Božje milosti. Počela sam ići svakodnevno na sv. Misu, molim za svoga muža i vjerujem da će on pronaći ljubav koju traži, a to je sam Isus Krist.
Život mi se iz temelja promijenio, obraćenje koje je započelo razvodom nije stalo već sam shvatila da se svaki dan trebam obraćati odnosno odlučiti za istinu, dobrotu, ljubav. Svaka promjena započela je mojom odlukom i konkretnim potezima. Kao što tjelovježbom oblikujemo tijelo tako i duh oblikujemo vježbajući se u dobroti i krepostima, tako da u konkretnim situacijama koje mi se svakodnevno događaju vježbam šutjeti, slušati, biti strpljiva i što je najvažnije prepoznati duh i ne nasjesti na zamke.
Najveći plod mog novog života je radost i mir i što god se je događalo proteklih godina nije mi oduzelo radost i mir. Strahovi su nestali, oslobodila sam se mišljenja drugih ljudi. Laganije prolazim kroz teškoće, naučila sam govoriti istinu, a još učim reći istinu u ljubavi, bez osuđivanja. Tražim Boga kroz molitvu, kroz čitanje Božje riječi, svakodnevnu misu, duhovne vježbe, duhovno štivo. Premda je odlazak muža za našu obitelj veliki gubitak, na njegovo je mjesto došao sam Isus, on je moj Spasitelj, otkupitelj, prijatelj, pomaže mi svakodnevno, nosi me i vodi, sve nastojim raditi s Njim.
Moji odnosi s djecom su se promijenili na bolje, ja se mijenjam, gledam ih kao dar od Boga, kao originalne osobe koje Bog ljubi više nego ih ja ljubim, a želja mi je primjerom svog života svjedočiti vjeru i djeci ostaviti duhovnu baštinu.
U 9. mjesecu 2022. pristupila sam u formaciju ZMR i sad sam u 2. točci formacije koja se zove Duhovnost. Tu sam upoznala predivne ljude s kojima učim pravila za duhovni život članova Zajednice, rastemo zajedno u duhovnosti i obogaćujemo jedni druge.
