Piše: Tomislav Brejar

Nedavno sam otkrio mjesto gdje smrti nema. Bio sam na Sljemenu jedan vikend. Djeca su se igrala a ja lovio sunce i šetao po snijegu. Sreo sam kolegu koji mi je rekao kako gore ima jedna crkva u kojoj nedjeljom ima misa. Izvrsno, pomislio sam. Klinci imaju neki program od 9 do 12 a ja ću taman na misu na 10 sati i još stignem po klince na vrijeme. Radi se o župi Majka Božja Sljemenska Kraljica Hrvata. Divna mala crkvica, nedjeljom se održavaju mise u 10 i 12h. Tko nije bio, toplo preporučujem. Zanimljiva stvar je da je to navodno jedina župa u Hrvatskoj koja nema knjigu umrlih, samo krštenja i vjenčanja.
Jasno da je tako, naravno. Vjenčanja i krštenja se organiziraju zbog ambijenta i ugođaja. Stvarno je bajkovito. Ali kod umiranja nije potrebna niti romantika niti ugođaj. E kad bi to stvarno bilo tako banalno. Odeš gore i nikad ne umreš…

Što je smrt zapravo?

Rijetko to pitanje dolazi kao tema razgovora u društvu. Kao da se ljudi boje o tome promišljati i pričati. Kaže se često ništa se ne mora osim umrijeti. Nakon rođenja jedina sigurna stvar je da ćeš umrijeti. Ne znaš kada. Zato je posao u pogrebnim poduzećima jedan od sigurnijih poslova.

U San Franciscu, kad se ide na Golden Gate most ima znak na kojem piše broj telefona kojeg se može nazvati i zatražiti pomoć ako ste se krenuli baciti s mosta. Navodno će graditi mrežu ispod mosta kako bi zaustavili veliki broj samoubojstava.

Ljudi potežu za smrću kao izlazom, kao rješenjem. Iako možda tu nije kraj.

Može se primijetiti u zadnje vrijeme trend promicanja eutanazije, i to se predstavlja kao humani čin. U nekim zemljama se eutanazija dopušta i mlađim osobama. Abortusi se već dulje vremena smatraju kao nešto normalno. Čak se tijela tih beba koriste za pokuse u farmaceutskoj, prehrambenoj industriji kao i u kozmetici. Poprilično smo zastranili.

Prelako i banalno pristupamo smrti iako se ne može sa sigurnošću znati što se događa nakon smrti. Ima li života nakon smrti? Znanost je tu nemoćna.

Kršćani u ispovijesti svoje vjere pred kraj imaju dio u kojem kažu: vjerujem u život vječni.
Na prvi pogled to zvuči tako nestvarno, kao u nekoj bajci. Tvrde da je Isus Krist umro i nakon tri dana ponovno oživio. Oni to nazivaju Uskrs. Znači da je smrt pobijeđena.

Ako ima života nakon smrti onda vjerojatno nema kraja? Odnosno radi se o vječnom životu. U teoriji imamo u matematici beskonačnost ali je ona teško zamisliva. Kako sebi predočiti vječnost? Jednom sam od svog župnika čuo zanimljivu priču kako je jedan stari monah opisivao vječnost mladom kolegi:

“Zamisli da od zemlje pa do mjeseca ima cesta. I da jedan mrav krene tom cestom prema mjesecu i kad stigne gore da uzme komadić mjeseca i da ga vrati na zemlju. I da ti to sve lijepo promatraš i čekaš. Nakon toga mrav se ponovno vraća na mjesec po novi komadić i vraća ga lagano na zemlju. Pa tako sve dok ne prebaci cijeli mjesec na zemlju. Kad konačno završi, e… još uvijek nije vječnost prošla. Niti blizu.”

Kako sam tehničke struke jako mi je zanimljiva tvz. Pascalova oklada francuskog filozofa, matematičara i fizičara Blaise Pascala. Oklada govori o tome da je bolje vjerovati da Bog postoji, nego ne vjerovati uopće. U svojoj okladi Pascal pruža jedan analitički proces po kome osoba može procijeniti vrijednost vjerovanja u Boga. Pascal, daje samo dvije opcije: vjerovati ili ne vjerovati. Iz ovoga slijede mogućnosti:

  1. Vjeruješ u Boga
    Ako Bog postoji, ideš u raj poslije smrti; što znači da imaš beskrajnu dobit.
    Ako Bog ne postoji, gubiš; tvoj gubitak je konačan i samim tim zanemariv.
  2. Ne vjeruješ u Boga.
    Ako Bog postoji, ideš u pakao; gubitak je beskrajan.
    Ako Bog ne postoji, tvoja dobit je konačna i samim tim zanemariva.
    Ovim opcijama i statistikama, Pascal se nadao da je dokazao da je jedino razborito rješenje za čovjeka – vjerovati u Boga.

Ovo je malo pojednostavljeno izrečeno i ima dosta pretpostavki ali bit je jasna.

Vjerujem kako mi je u trenutku začeća Bog darovao nepropadljivi, vječni dio mene – duhovnu dušu. Vjerujem da smrt nije kraj nego rođenje za vječni život. Jedan prelazak. Slično kao i kad nakon 9 mjeseci života u majčinoj utrobi se rađaš za novi život a ne da umireš. Zanimljiva je ona priča o dva blizanca koji razgovaraju u majčinoj utrobi. Pita jedan drugog: Vjeruješ li ti u život nakon rođenja?
Ma kakvi. Što ti je. Kako bi uopće tamo preživjeli? Nema plodne vode nema pupčane vrpce – odgovori drugi.
Pa kažu da je tamo malo drugačije da ćemo hodati na nogama, jesti na usta, da ćemo disati zrak da ćemo gledati očima.
-Ma ti pričaš gluposti.
Ja nekad, kad je skroz tiho, kao da čujem majčin glas. Kao da ima života i izvan ovog našeg svijeta.
-Ti si stvarno prolupao. Budi realan!
I kad su se rađali prvo je izišao “vjerni” blizanac i otišao u zagrljaj majke. Zatim je izišao i drugi, “nevjerni” blizanac pa je od šoka probljedio i nije disao pa su ga morali malo lupiti po guzici da prodiše i zaplače.

Radosna vijest jest da je smrt pobijeđena na križu. Svaki put kad se prekrižiš sjeti se što to ti ustvari radiš. Zašto znak križa? Zašto ne krug ili slično? Križem je smrt pobijeđena!

Jesam li ja vjernik?

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.