Piše: Anđela Čale
Predstojeći vikend je jako bitan za nas.
Promatram ljude oko sebe i uočavam kako su posustali, na rubu snaga, mnogi od njih lagano gube vjeru u bolje sutra. Počinju sumnjati i vjerovati u to da njihov glas vrijedi i da se može nešto promijeniti.
Promatrajući sve to prisjetih se događaja iz ljeta 2019. i odlučih s vama podijeliti svoje iskustvo, koje je mene duboko dotaknulo i promijenilo. Tada sam postala svjesnija naše stvarnosti, ali i naše snage i dužnosti.
U ljeto prije dvije godine hodala sam sa Marijanskim zavjetom kroz domovinu. Hodali smo, molili, susreli smo se jedni s drugima sa sobom i sa Stvoriteljem. Iskustvo susreta s pokaznicom (nalazi se na slici ispod) pogodilo me do temelja. Promijenilo me i riječima ne mogu izraziti svoju zahvalnost na svemu. Riječi ponekad nisu dostojne ili možda bolje reći moja sposobnost da se njima koristim… Kako u riječi utkati tugu? Radost? Zajedništvo? A Ljubav?
Fotografija ove pokaznice je slika mene,
Prikaz tebe, sadržaj naše domovine.
Ova pokaznica me posebno dotaknula jer sam u njoj vidjela sliku naše unutrašnjosti.
Pokaznice su inače veličanstvene odišu dostojanstvom, one nam daju pogled na Presveto.
Ova za oči nije tako ugodna, ali kada postaneš svjestan kako je ona svjedok stradanja Benkovca za vrijeme okupacije od 91. do 95. Kako je ona jedna ostala na ruševni crkve koja je srušena s temeljima.
Onda progledaš srcem i vidiš njezinu ljepotu, snagu i veličinu. Ona postaje simbol napaćene domovine i svakog čovjeka, jer domovina to smo mi.
Onda u njoj vidim Krista na križu koji je predao život za nas. Vidim branitelje koji su dali svoju nevinost, mladost ma sve što su imali. One koji nisu više s nama, ali i one čijom smo prisutnošću još uvijek počašćeni.
Vidim naše svećenike koji daruju sebe za nas, vidim svoje roditelje koji su dali sve za mene, vidim sebe ranjenu i malu, a i sebe veliku svaki put kad uspijem umrijeti sebi jer moja smrt znači tvoj život.
Ono što se duboko utisnulo u mene i želim podijeliti s vama je svijest o tome kako se nemam pravo žaliti tj., nemamo se pravo žaliti…. Netko je umro kako bi ja sada živjela, netko je dao svoj život i više nije cjelovita osoba i možda nikad neće ni biti kako bi mi mogli slobodno hodati. Skoro svaka naša obitelj još uvijek ima otvorenu ranu od rata, ali i borbeno srce. Zato snagom toga srca možemo pogled usmjeriti sa zla na njegovo opadanje i na dobro jer zlo je samo nedostatak dobra.
Kad postanemo svjesni svega toga, onda uvidimo kako je sve ovo puno veće od nas i da je bilo je koji od branitelja mislio kako on neće učiniti razliku i da nije otišao na bojište, nas ne bi bilo tu. Mi moramo biti toga svjesni, nitko od nas nije slučaj, Netko je htio da mi postojimo, Neko je dao svoj život za mene i moj glas vrijedi i on može učiniti razliku.
Ne smijemo dozvoliti da nas trenutačno stanje pogađa do te mjere da nas spriječi u djelovanju, moramo biti svjesni situacije, rana, posljedica – one su tu, no sve to zajedno nije nešto nesavladivo, ali iziskuje strpljenje i vjeru.
Kako je Ivan Pavao II. rekao u svome govoru 2. listopada. 1998. u Zagrebu:
“Životno je važno da hrvatski narod ostane vjeran svojim kršćanskim korijenima te da istodobno bude otvoren zahtjevima sadašnjeg trenutka koji, iako nosi nemale teškoće, ipak omogućuje nazrijeti utješne razloge nade. Hrvatska zemlja je nakon nasilnog i krvavog rata u kojem se našla upletena, napokon upoznala mir i slobodu. Sve su snage pučanstva sada usmjerene na postupno liječene dubokih rana sukoba, na istinsko pomirenje među svim etničkim, religioznim i političkim komponentama stanovništva. Radujem se tome i potičem na ustrajnost u zalaganju s velikodušnom odlučnošću. Ratne posljedice i način razmišljanja stvoren u doba komunističke vladavine stvaraju brojne zapreke. Prijeko je potrebno ne klonuti duhom.”
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
