Piše: Miroslav Kolovrat

Da je Istanbulska konvencija svojevrsna ideološka kolonizacija ljudi i država koje su konvenciju ratificirale u svojim parlamentima, jasno se može vidjeti s nekoliko stajališta. Protagonisti navodne nove antropološke  revolucije nalaze svoje uporište u rodnoj ideologiji. Na jednoj strani ta ideologija proklamira kako čovjek može birati i mijenjati svoj rod, dakle, potpuna sloboda izbora, budući će se muškost i ženskost ukinuti kao rodna kategorija. Na drugoj strani , ovime rodna ideologija nastoji izmaknuti čovjeku oslonac kao stvorenju, a taj je oslonac jedino – Bog, Stvoritelj.

Bog je svakoga čovjeka pozvao u život i dao mu sve što je za njega najbolje, kao  za stvorenje. Zašto? Jedino zato da bi se  u darovanom životu, preko bioloških roditelja u tom stvorenju zrcalila slika Stvoriteljeva. I još nešto, najvažnije, čovjek je biće koje prelazi svoju stvarnost, jer je riječ o onom drugom, vječnom životu kojeg je za svako ljudsko biće donio Isus Krist iz Nazareta, svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Da toga nije bilo (kao povijesnog događaja), ovaj život ne bi imao nikakvog smisla.

Ideologija sadržana u Istanbulskoj konvenciji sve ono što je gore napisano jednostavno negira, a ne daje nikakve postavke protivne, da bi se vidjelo kako to oni mogu organizirati  na Zemlji život bez  Boga? Sve što bi oni mogli organizirati bilo bi samo protiv čovjeka, braka (zajednice jedino muškarca i žene) , i protiv obitelji.

Slika kojom bismo mogli približiti važnost čovjekove istinske slobode, bez ikakvih ideologija, osobito bez rodne ideologije koja se ljudima grubo i bezobzirno nameće, je ova: 

Svi smo mi  kao čovječanstvo, civilizacija, živeći svoju životnu dob, određeni broj godina, kao u nekakvom zatvoru. Na ovoj jedinoj Zemlji, surovih klimatskih promjena, onečišćenja vodotoka, mora, iscrpljenosti tla, konzumiramo proizvode tretirane pesticidima, namirnice nastale na umjetnim gnojivima, ugrožavajući život svakojakim izmišljotinama nekih gurua što su također obični smrtnici. Zatim bolesti,  epidemije, starenje, pomanjkanje vida i sluha, pa nepravde, ratovi, ubojstva, i osjećaj odbačenosti  i beskorisnosti,  najčešće od svojih najbližih.

Tako, dakle, provodimo mi (i odbrojavamo) dane u tom „zatvoru“, skupljeni negdje u kutu i uplašeni. Tada dolazi zatvorski čuvar, otvara vrata naše ćelije i govori: „ Možete izići van, slobodni ste !“ No, mi i dalje u nevjerici čučimo u kutu i pitamo: „ Kako to ?“ Čuvar odgovara : „ Došao je Netko i platio za sve vas jamčevinu, otkupio vas je, niste više dužni biti ovdje !“ Nije li ovo slika stvarnosti (i budućnosti), a sve ideologije slike su obične čovjekove preuzetnosti?!!

Vratimo se još jednom ovoj zabludi  Istanbulske konvencije. Njezino upravljačko tijelo je po toj konvenciji iznad parlamenta svake države potpisnice, a o tome se šuti. U zanosu devedesetih godina kada se konstituirao prvi Hrvatski Sabor u slobodnoj državi, mnogi su govorili: „ Iznad Sabora – samo Bog!“ A, eto, sada je iznad Sabora Istanbulska konvencija?!? Hrvatska mora svake godine odvojiti iz svog proračuna 80 milijuna kn za implementaciju konvencije. Tko puni proračun ove naše  države, i što bi se sve moglo napraviti s tim iznosom bačenih novaca? Nisu sve  i daleko uspješnije države EU prihvatile i ratificirale Istanbulsku konvenciju , niti to žele.

Kako se oduprijeti ovoj ideologiji?

Otkako je svijeta i vijeka, ljudi protiv istine ne mogu ništa. Kad im istina smeta i ne odgovara, izbace ju kroz vrata, a ona im  kroz prozor ponovo uđe. I Pilat je na suđenju Isusa upitao : „A, što je istina?“ 

ISTINA je stajala pred njim i nije ju prepoznao, niti imao hrabrosti  prijeći na stranu ISTINE. Nije se tada htio zamjeriti Židovima i svjetini što je urlala tražeći da se Nazarećanina razapne, a u sebi je imao jasnu spoznaju da taj čovjek uopće nije kriv, i da nemaju protiv Njega nikakvu jasnu optužbu koju mogu nečim potkrijepiti. Povjesničari su zabilježili kako je Pilat kasnije izvršio samoubojstvo.

Mi moramo ne samo govoriti istinu, nego ući u ISTINU, ( a“ ISTINA će vas osloboditi“ ) i tada ćemo moći govorom i djelovanjem raskrinkati svaku vrstu ideologija.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakOvisnost o serijama
Sljedeći članakSMRT NIJE KRAJ – i ti možeš ustati i krenuti dalje – iskustvo hagioterapije
Rođen 1953. god. u Bugojnu, BiH. Nakon završene gimnazije dolazi studirati u Zagreb.Na studentskom vjeronauku u Frankopanskoj ul., kod Sestara milosrdnica Sv. Vinka, upoznaje prof. Tomislava Ivančića, koji je tada došao sa studija u Rimu, i ostaje s njim u vjeronaučnoj Zajednici među prvih pet studenata. Ljeto 1975 god. provodi sa Zajednicom u Davoru, na jesen te godine kreće izdavanje časopisa KORACI (koji je bio predhodnik Hagio.hr-a), kao član uredništva i autor uvodnika nadolazećih brojeva.U Zagrebu ostaje trajno, otac je petoro djece i ( na nagovor prof. Ivančića ) osniva vlastitu obrt, a kasnije poduzeće.Kao samostalni poduzetnik preko trideset godina takvog rada, odlazi u mirovinu. Trenutačno je član uredništva Hagio.hr.