Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić

Iz knjige Budi odvažan i hrabar

TI SI BOGU NAJVRIJEDNIJI

Veliki pisac starog Istoka i crkveni otac sveti Bazilije je rekao: ,,Nisam ja zbog svijeta tu, nego je svijet zbog mene.” Te riječi zvuče nevjerojatno. Nisam li ja na svijetu da bi svijet bio bogatiji, da bih svijetu dodao nešto što on nema, da bih oblikovao zemlju i da bih društvo učinio humaniji? Sveti Bazilije kaže da nije to razlog opstojanja svakoga pojedinog između ljudi. On želi reći da je Bog stvorio svijet zato, jer je mene i tebe htio u njega staviti. Bogu nije dakle bilo stalo do svijeta, nego do tebe i mene. Bog nije htio masu ljudi, on nije htio velike masovne nacije, nego je htio svakog pojedinog čovjeka između nas. Bog dakle ne ljubi svijet, on ne želi da se ijedan pojedinac između nas izgubi u masi. Bog ne želi neku ljudsku povijest izvana ispunjenu djelima i hodanjem čovječanstva ususret budućnosti, nego je on svakog između nas stvorio i osigurao nam prostore u društvu, u prirodi, u svijetu. Drugim riječima sveti Bazilije će reći, da smo ti i ja Bogu najvrijedniji. Svaki pojedinac je Bogu vrijedniji od čitavoga svijeta. To znači da, prema svetom Baziliju, Bogu nije primaran kolektiv nego subjekt – čovjek. Ne može se za volju kolektiva žrtvovati pojedinac, ne može se za potrebe nekog kolektiva zahtijevati od nekoga da mu se uzme život. Nije kolektiv važniji od pojedinca i njegova života.

Zapravo je to mentalitet, teologija i sociologija kršćanstva. Kršćanstvo je prvo unijelo u svijet važnost osobnog dostojanstva, važnost čovjeka kao subjekta, dragocijenost i neuništivost svakoga između nas. Osobu kao najdragocjeniji individuum zapravo je tek Isus Krist donio na svijet.

Na neki način bismo mogli reći da i ne postoji svijet i čovječanstvo, nego postoje samo pojedini ljudi, koji žive u svijetu i koje onda jednim apstraktnim pojmom nazivamo čovječanstvo. Čovječanstvo dakle ne postoji nego postoji subjekt – čovjek. No, ne postoji jedan čovjek koji bi bio vrjedniji od drugoga, kao što ne postoji kolektiv koji bi bio vrjedniji od čovjeka. Također ne postoji ni jedna klasa koja bi bila vrjednija od druge, ne postoji ni jedna rasa koja bi bila vrjednija od druge, ne postoji čovjek pa bio ne znam kakve kvalitete, koji bi bio vrjedniji od drugoga. Svaki čovjek je jednako Božje dijete, vrijedan Božje ljubavi i simpatije, svaki čovjek je bio razlogom da je Isus Krist dao svoj život i svoju krv prolio. Zato kršćanstvo i Crkva imaju samo Kristovu antropologiju, a ne opće ljudsku i filozofsku.

Iz toga proizlazi da svako začeto dijete jest subjekt i čovjek, te ga se ne može zbog bilo kakvih razloga majke i oca, društva ili socijalnih prilika ubiti i odstraniti iz utrobe majke i iz života svijeta. Nije odrastao čovjek vrjedniji od djeteta, nije rođeno dijete vrjednije od tek začetoga. Nije vrjednota čovjeka u njegovim godinama i njegovoj naobrazbi, u njegovoj kulturi i njegovom stavu prema životu, njegovoj pripadnosti klasi ili rasi, nego je sva njegova vrjednota u tome što je Božje stvorenje, što je osoba, to znači što mu je Bog udahnuo svoj dah te je tako čovjek postao živa duša Bogu na sliku i priliku stvoren. A te kvalitete ima jednako dijete koje je tek začeto kao i starac koji je umro, jednako neuk i hendikepiran čovjek kao i onaj zdrav i vrhunski obrazovan, jednako psihički bolestan kao i duhovno bolestan, jednako onaj na samrti kao i onaj na športskom terenu.

Ljudi vrjednuju ljude, ali upravo zbog toga često stvaraju zločin. Oni postavljaju jedne na prvo mjesto, druge nazivaju da su veliki dobročinitelji svijeta, trećima se klanja ju, a četvrtima dižu spomenike. Ljudi o jednima pišu, govore, ljudi jedne stalno spominju a druge zaboravljaju, preziru ili im se rugaju. Stoga ljudski stav prema čovjeku je nečovječan te ne može biti baza za sretan ljudski suživot na zemlji. Doklegod jednog čovjeka želimo razlikovati od drugoga, doklegod jednoga čovjeka vrjednujemo a drugoga preziremo dotle ćemo stvarati ratove, izdizati se jedni iznad drugih, stvarati nemire, nerede, nesreće i masakriranja. Samo ako nam čovjek postane dragocijen kao što je to bio dragocijen Isusu iz Nazareta bit će moguć suživot svih naroda, nacija, rasa i klasa. Tada ćemo, naime, svi cijeniti jedni druge i tada ćemo se svi boriti jedni za druge. Tada nećemo moći prezirati nikoga, nego naprotiv, ljubiti jedni druge. To je jedina baza na kojoj možemo graditi čovjeka i budućnost.

Možemo pokušavati u životu biti kompromisni, možemo pokušavati biti praktični, a smatrati da neke ipak trebamo izdizati a druge ne spominjati, možemo jedne smatrati prijateljima a druge neprijateljima, jedne sposobnima druge nesposobnima, jedne simpatičnima druge nesimpatičnima, jedne mladima druge starima, no to su naše diobe koje samo nas iznutra razaraju, zadaju nama osobne rane te nas čine nesposobnima da se ispravno postavimo prema ljudima i povijesti. Nema veće tragedije za čovječanstvo, nego kad se stvori mogućnost i pomisao da se može neke ljude otkloniti sa zemlje kako bi drugima bilo bolje. Da bi nekom ublažio bol ne mogu drugoga ubiti. Katolički moral kaže da ne bismo smjeli ubiti nevino dijete ni u tom slučaju kad bi o tom ovisio spas čitavoga svijeta. Čitav svijet postavljen nasuprot djeteta nije ništa vrjedniji od samog djeteta. Jednako je Bog u tom jednom djetetu kao i u svim ljudima čitavoga svijeta.

Time što na svijetu živi šest, sedam milijardi osoba u kojima je – u svakoj – Bog, nisu one ništa vrjednije niti se time išta povećalo vrjednota božanstva i dragocijenosti u svijetu od onoga što je u onoj jednoj osobi. To je baza na kojoj se gradi kršćanski moral i na čemu je zapravo papa sveti Ivan Pavao II. neprestano gradio sve svoje govore, pogled na politiku i moderni svijet, te na etiku i moralno vladanje čovječanstva. Čovjek je najvažniji, za čovjeka je umro Bog, čovjeka je došao tražiti i čovjeka želi spasiti. Činimo li, dakle, nešto protiv čovjeka tada vrijeđamo Boga i tada bacamo u blato njegovu krv i njegovu smrt za nas, tada Božju ljubav ne poštujemo, ali tad se sami udaljujemo od njegove ljubavi i tada zapravo sebe uništavamo. Nema goreg djela, nego mrziti nekog čovjeka. Nema težeg života, nego kad čovjek pronađe razlog da bilo koga ogovara, mrzi, od njega se dijeli ili da ga ubije. To je početak pakla u srcu ljudi, ali takvi ljudi onda nemaju budućnosti.

Biti čovjekoljubiv kao Isus iz Nazareta, to je zapravo jedina šansa za budućnost svijeta. 

Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.