Piše: Miroslav Kolovrat

Rodna ideologija kao takva nije nastala odjednom, nego je njeno nastajanje smišljeno određenim “zakonom postupnosti”. Kao da se razvoj te ideologije odvijao po američkoj doktrini “kuhanja žabe u loncu vode”. Stavite li žabu u lonac s vodom i krenete zagrijavati vodu postupno i dugotrajno, žaba će biti skuhana, a da to uopće nije osjetila.
No, krenimo redom.

U Pekingu, 1960 god. održan je kongres na kojem su donesene odluke koje će kasnije postupno donijeti velike promjene u društvenoj sferi života, a sve to nezamjetljivo, kako bi se stanovništvo država i njihovih institucija našlo u velikoj zamci.

Tada je na tom skupu odlučeno da sve države članice OUN – a, moraju u svoje zakonodavstvo uvesti sankcije za tzv. govor mržnje. Nešto slično verbalnom deliktu u totalitarnim sustavima vladanja, što smo mi “okusili”. U zemljama s jednopartijskim uređenjem (a to je bila Jugoslavija), zabranjivalo se i sankcioniralo svako isticanje i udruživanje homoseksualaca, te LGBT zajednica. Štoviše, tadašnja ih je vlast progonila, jer u njenom zakonodavstvu nije uopće bilo pravnog osnova za eventualnu odvjetničku obranu.

Nastupanjem demokratskih promjena, uvođenjem građanskih prava i višestranačja, slobode govora i izražavanja, slobodnog poduzetništva i liberalizacije tržišta, otvorila se i ta “Pandorina kutija”, pa smo godišnje bili svjedoci tzv. “Parade ponosa” (iskreno, u početku nisam razabrao čime se to sudionici parade ponose ??!). U te su se parade uključivali i vođe novoosnovanih političkih stranaka, procjenjujući, valjda, kako će im to koristiti u vremenima izbora. Organizatori i sudionici tih parada u početku su nemušto objašnjavali da samo žele sebe pokazati kao one koji ljubav izražavaju na drugačiji način. Iza toga skrivalo se ciljanje na područja gdje se ljubav i svijest o njoj razvijaju spontano, primjerom života u naravnoj zajednici, kao što je brak, obitelj i antropološko ustrojstvo čovjeka kao stvorenja.
U tim vremenima, Srbija je npr. i dalje primjenjivala represiju prema takvim skupinama i pojedincima, zabranjujući “gej parade”. No, kako je ta država pred vratima ulaska u EU, takve su se parade počele održavati i kod njih, a povorka je imala zaštitu oko 700 policajaca specijalnih postrojbi.

Kreće i nametanje rodne ideologije u cilju izjednačavanja sa svim institucijama, pa tako i brakom, zajednicom muškarca i žene kao osnovnom ćelijom svakog društva. To je, dakle, rastakanje braka, odvajanje djece od roditelja da ne prihvaćaju obiteljski odgoj i u školama je već kao kukavičje jaje bio postavljen kurikulum seksualni odgoj.

Hrvatska se tada “digla na noge” i referendumom u Ustav je uneseno kako je brak isključivo zajednica muškarca i žene.

Taktika te ideologije se svejedno nastavila, dobili smo istospolne zajednice sa svim onim što se pravno odnosi na brak (podjela stečevine pri rastavi, nasljeđivanje i sl.).

Sljedeći korak bio je udomljavanje djece od dvojice muškaraca u istospolnoj zajednici, a onda dolazi posvajanje djece u takve zajednice. U dokumentima te djece stajat će “Roditelj 1” i “Roditelj 2”, a već je bilo zahtjeva da se u učeničke svjedodžbe upisuje (osim spola) i rod u kojem se učenik trenutno osjeća??!

Cilj je, opet, u odrastanju djece onemogućiti prirodnu identifikaciju s ocem i majkom, po stvarnoj prirodi prihvaćajući čovjeka kao od Boga stvoreno biće, te oblikovanje identiteta muškog, odnosno ženskog.

Za tako dezorijentiranu djecu samo je pitanje kad će postati uništeni za društvo.

Vratimo li se na početak ovoga priloga i opisa o “kuhanju žabe u loncu vode”, eto nas do onoga što se od brutalnog nametanja rodne ideologije dobiva. Svatko tko razumno i konstruktivno kritizira ovu pojavu u društvu ukazujući na posljedice, prozvan je natražnim, konzervativnim i sl.

Svaka država koja je ratificirala Istanbulsku konvenciju (a ima u EU država koje su to odbile, hvala Bogu), mora istu ugraditi u sve pore društva, da bi se po njihovim pristalicama tek tada vidjelo promoviranje ljudskih prava, “slobode izbora”, bez bilo kakve diskriminacije. Hrvatska je vlast ratificirala Istanbulsku konvenciju (u stvaranju tog dokumenta sudjelovala je kao autorica jedna hrvatska intelektualka), unatoč volje građana, spriječavajući skupljanje potpisa za referendum o odbacivanju konvencije, opstruirajući rezultate pravdajući nevažećim listićima i uništavanjem originalnih lista.

Za nadati se je kako će nova vlast odbaciti ovu ideologiju u formi Istanbulske konvencije i tako pokazati istinsku brigu za čovjeka služeći svome narodu.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.