Kad su u bolnici prošli oni kritični dani i kad su me skinuli s aparata molila sam medicinsko osoblje da me sjednu jer sam mislila da će mi tako biti lakše. Oni su mi rekli da je to neizvedivo da ja više ne mogu sjetiti. Uporno sam zahtijevala i objašnjavala da “sam ja normalna” i da sam do prije par dana sjedila, na što su se oni smijali i govorili da ne znam što tražim.
Uistinu nakon 20 dana kad su me pokušali sjesti preklapala sam se kao knjiga. Tu sam se jako šokirala i mislila kako je moguće za tako malo vremena. Isto se dogodilo kad su me u toplicama pokušavali staviti na noge, klecale su i nisu me mogle držati. Dugo sam se preklapala na terapeute i dugo me noge nisu mogle nositi.
Ova nemoć me danas asocira na borbu moje nemoći s ovisnostima i lošim navikama. Kako često mislim da ja to mogu, da ću se lako s tim izboriti. Vidim nekoliko dana borbe i pokušaja i onda opet “preklapanje i klecanje.”
Neke velike ovisnosti i ružne navike su potpuno nestale, ali natruhe nekih uvijek negdje izlaze.
Kao kad ranjena ptica u sebi puna žara misli kako će poletjeti i vinuti se na visine, krene i jako brzo se vrati na zemlju.
Tako se često doživljavam.
I kao što sam tada se predala u ruke da me nekoliko terapeuta drži da ne padam, tako u povjerenju dajem Duhu Svetom da me drži i nosi da se ne vraćam na staro.
Voljela bih letjeti, vinuti se u visine, potpuno slobodno. Da me ne vuče više zemaljsko.
Voljela bih da ova jutarnja sjedinjenja postanu stalna da ih ne odnosi dan.
Da stojim uspravno i hodam sigurno!
“Radost patnje” – slatkoća i gorčina
Kako biti vjeran kad je teško? Kako nositi svoj križ i zaroniti dublje? Na ova i mnoga druga pitanja će nam dati odgovor iz prve ruke Lucija Vuksan Ćusa. Koja je jedna kreativna i talentirana osoba, ujedno žena i majka, poduzetnica te članica zajednice Molitva i Riječ u četvrtoj točci formacije. Luciji se život promijenio preko noći, što se dogodilo i kako je sada moći ćete saznati i pratiti svakoga petka na našem portalu.
