Nedavno me zove prijateljica da se ispriča što mi nije odgovorila na poruku pet dana. Rekla sam joj da nije ni bilo upitnika, samim tim ni potrebe da se odgovori.
Ali potaklo me to na razmišljanje o meni samoj.
Gdje trčim?
Za čim?
Jer što brže trčim, bliže sam grobu.
Pokušavam shvatiti gdje se to dam zarobiti i gdje je granica na kojoj treba stati. Sve više obaveza, sve manje mene.
Da, osjećam se ispunjenije kad na papiriću prekrižim odrađeno. Na kratko. Jako brzo nastavi se niz — još i duži, nerijetko.
Uvijek nekako volim zastati i zapitati se: mijenja li me to? Ili nekoga oko mene? I koja je svrha? Znam da smo sustvaratelji i da kreativnost razvija osobu.
Ali znam i gdje ostanem prazna. Onda, odjednom, kao prazna školjka, u meni nema snage.
Čovjek je bitan. Onaj drugi.
Ako se ne zaustavim dok prolazi, možda više nikad neću imati priliku. Ako ne čujem što mi danas ima reći, sutra možda više neće govoriti.
Poklanjaju mi se trenutci. Nude mi se situacije. Dan mi progovara.
Prezreti većinu toga zbog popisa na papiriću?
Odvojiti dragocjeno od bezvrijednog.
Ječi u meni danas:
„Zaustavi se, čovječe, jer sebi si važna.”
Kako biti vjeran kad je teško? Kako nositi svoj križ i zaroniti dublje? Na ova i mnoga druga pitanja će nam dati odgovor iz prve ruke Lucija Vuksan Ćusa. Koja je jedna kreativna i talentirana osoba, ujedno žena i majka, poduzetnica te članica zajednice Molitva i Riječ u četvrtoj točci formacije. Luciji se život promijenio preko noći, što se dogodilo i kako je sada moći ćete saznati i pratiti svakoga petka na našem portalu.
