Piše: mag. theol. Miran Kelvišar, svećenik, Slovenija

S hagioterapijom sam se susreo još 1998. godine. Kao mladi svećenik, došao sam na župu koja je imala više nevjernika nego vjernika. Ta činjenica bila mi je izazov da počnem tražiti rješenje – kako promijeniti župu koju sam dobio. U tom traženju susreo sam se s prof. T. Ivančićem, koji je na moje veliko iznenađenje došao na moju župu i održao seminar, nakon čega je slijedilo još nekoliko hagioterapijskih seminara. Ti su susreti za mene bili novi poticaji, a i čitava župa se obnovila i uskrsnula u novi život. Sjećanja na to razdoblje vrlo su mi draga.

Zatim smo osnovali Zajednicu Molitva i Riječ Slovenija te smo uz pomoć prof. Ivančića i naših dragih prijatelja iz Zagreba ušli u apostolat hagioterapije i nove evangelizacije. Hagioterapija je duboko dotaknula moj život. Profesoru Ivančiću dugujem zahvalnost za mnoge nove spoznaje. Bio sam vrlo iznenađen iskustvom koje sam stekao u hagioterapiji. Doživio sam i otkrio da su čovjekova duhovna dimenzija, struktura njegove duše i njegov duhovni život nešto što je potpuno stvarno, realno, a ne neka apstrakcija. Tako sam hagioterapiju prepoznao kao velik dar i duhovnu pomoć za svakog čovjeka koji pati.

Kao svećenik, već 16 godina pratim razvoj hagioterapije i drago mi je da je učinila tako velike i snažne korake u svom razvoju. Uvijek sam na području liječenja duhovne duše tražio nešto uistinu uvjerljivo, a u hagioterapiji sam to pronašao. Duboko me se dojmila uvjerljivost hagioterapije, koja se kao metoda antropološke medicine i kao jedan zaista odličan i pregledan sustav temelji na stručnom istraživanju i spoznaji te na iskustvu. Hagioterapija u istini otkriva čovjeku put do njegovih korijena, do samoga sebe i do izvora života i njegove egzistencije. Ona je autentična i zato što pruža ispravan pogled na čovjeka, koji se temelji na spoznajama filozofske i teološke antropologije (M. Beck, A. Jores, E. Bisher, E. Coreth, Ivan Pavao II., K. Rahner, J. Ratzinger, H. U. von Balthasar, B. Häring), zatim i na najnovijim dostignućima neurologije (E. Kandel, D. Amen, B. Lipton, V. S. Rammachandran) i drugih znanosti (V. E. Frankl). Ono što zapanjuje kod hagioterapije jesu najnovija dostignuća i spoznaje o čovjeku te način na koji ona donosi revoluciju duha jer nam otkriva neobjašnjene tajne čovjekova duha i duhovne dimenzije te strukture duhovne duše.

Dragocjenost hagioterapije jest i u tome što nije samo neki sustav ili teorija, nego je metoda kojom se i konkretno otkriva, dijagnosticira i liječi patologija čovjekove duhovne duše. To znači da hagioterapija stvarno vodi čovječanstvo na puteve slobode, mira te moralne obnove čitava društva i svijeta. Zbog toga je zaista nužna kod stvaranja novog i boljeg svijeta, jer u praksi, kroz makroterapiju i mikroterapiju, potvrđuje da je čovjek biće koje ne može živjeti ni uspjeti bez transcendentala. Dakle, uz pomoć hagioterapije čovjek se otvara za višu razinu života, to jest za duhovnu razinu, koja mu donosi puninu života i sve one duhovne snage koje mu omogućuju da postane autentična i vrhunska osoba.

Stoga hagioterapija čovjeku otvara pogled i put prema nebu i jasno mu govori da njegova posljednja stvarnost života nije „biti prolazan“, nego dapače, „biti vječan“.Ona tako suvremenom čovjeku na sasvim nov i snažan te vrijedan i uvjerljiv način donosi ono što mu najviše treba u životu – one duhovne snage i lijekove koji mu stalno omogućuju da svoju egzistenciju živi u slobodi, ljubavi, vjeri i nadi te u punini života. To znači da je hagioterapija onaj put koji će ti pomoći da u životu doista postaneš ono što bi trebao biti. Ona čovjeku stvarno pomaže da u životu sredi i uradi one stvari koje su bitne.

Zlo, patnja, grijeh i smrt razaraju čovjeka te ga izbacuju iz središta života. Zbog toga je jedno od mnogih dragih i radosnih iskustava hagioterapije baš to da te ona uvijek vraća natrag u središte života, tvom Stvoritelju. Čovjek naime zbog grijeha, zla i patnje postaje nečovjek, a hagioterapija mu ponovo pomaže da postane humano, dragocjeno i voljeno biće. Time ujedno dobiva ili obnavlja one snage, darove, lijekove koji mu omogućuju da svagdašnjicu živi dostojanstveno, kreativno, moralno i u punini. Da, lijepo je biti čovjek. To je jedno od dragocjenih iskustava koje nam donosi hagioterapija.

Na kraju mogu reći samo još to da je hagioterapija za mene kao svećenika predivan poticaj, dar i snaga koja mi pomaže živjeti moje poslanje u punini i radosti. Drago mi je što mogu ovako vrijedne i bogate hagioterapijske sadržaje primijeniti u pastoralu te tako u susretima pružiti pomoć svojim ljudima. Presretan sam kad se ljudi, uz pomoć naše ZMR Slovenija, na hagioterapijskim seminarima i drugim susretima te u centrima za hagioterapiju ponovo rađaju, da bi mogli zaživjeti nov život. Baš je to cilj i poslanje hagioterapije.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Otkup prava za knjige Tomislava Ivančića