Sjeti me se….
Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio…..ove strelovite molitve posljednjih dana me drže iznad površine.
Muka…ne ide…suhoća….borim se s molitvom, sa sabiranjem, sa samim sobom. Kreće mrmljanje, pa do kad više ovako. Ponovno su nokti na prstima stradali(prva crta obrane), najradije bi se poput Jakova, pohrvao s Bogom iz nekog protesta, zašto šuti. Do kad ću još čekati da mi se javi.
Kao ronilac bez zraka, s pogledom uprtim prema površini vode, i ja čeznem da ga susretnem.
Ne mogu ovako više „sam“. Iz svog skromnog iskustva, vjerujem da će proći, čak što više zahvaljujem i radujem se ovoj muci, jer znam da je ovo rast i čeka me novi zalet u duhu, novo rađanje, ali opet, teško je…. Pitam se, zašto je tako teško uspostaviti kontakt i doživjeti susret s Isusom iz Nazareta? Zar nas je taj Adamov pad u grijeh baš toliko onesposobio da se brzo otkinemo od bitka i zalutamo u bunilo….Nekako me tješi i ovo korizmeno vrijeme. Evo ispred nas su baš ti veliki, teški dani…Prihvaćam i ja da sa svojim učiteljem bar malo osjetim muku ovih dana, dok se ne uzdignem i Uskrsnem trenutačnoj „krizi“.
To je križ – pregorjeti svoju muku, nadići je i iznad nje vidjeti oslobođenje. Nikakva bol nije tragična. Tragedija je sljepoća i tvrdoća srca.
Ne vidjeti da svaka smrt ima uskrsnuće, svaka bolest ozdravljenje,svaki odlazak dolazak, dopustiti da padneš u samosažaljenje,to je tragedija.
Ne dopusti pad u samosažaljenje. T. Ivančić- Pođi za mnom.
Dragi čitatelju, možda nije uobičajeno na ovim stranicama hagioterapije, slušati patnju i muku. Ali to je život, sa svim svojim začinima.
Važno je znati da je tvoj život u rukama apsolutnog Boga koji dopušta da se malo mučiš. To je za tvoje dobro. Ne boj se, to je rast.
Hoće li roditelji malene bebe dizati uzbunu zbog njenog plaća i muke kad joj zubići rastu. Naravno da neće.
Znaju da su joj zubi u životu jako potrebni i da će ta bol proći. Strpi se i ne brini.
Vječnost je bez patnje, muke i boli. Isplati se za nju živjet.
