Tumbajući, ispijen od seansi brojnih psihoterapija, onako u besmislu i beznađu da će više išta biti od mene, odlučim si dati još jednu šansu. Preko Facebooka stranice Duhovni centar Lištani potražim „nekoga“ tko pruža duhovnu pomoć i odgovor me dovede do Ljubuškog, Mariji Jurković.
U početku nisam slutio kako će to sve ići jer Ljubuški mi je bio daleko da odlazim na neke razgovore, plus to je bilo i vrijeme strogih Covid izolacija. Na moju sreću to nisu bili nepremostivi problemi jer reče Marija, duh je slobodan od vremena i prostora. Naši razgovori su se odvijali preko whatsapp-a. Sjećam se baš kod tog prvog razgovora kako je pohvalila moje traganje i hrabrost da tražim pomoć. Tu moju želju da ne budem onaj tko se uklapa u svijet, nego netko tko drži kormilo života u svojoj ruci.
Iz dana u dan, otkrivala mi je duhovnu dimenziju, otvarala mi prostore duše, punila ih svojim mirom i sigurnošću da će sve biti dobro. Strašno je isticala strpljenje, kao krepost za duhovni rast. Za mene su u početku ti razgovori bili nevjerojatno funkcionalni i ljekoviti, što nisam mogao ni objasniti, samo sam vjerovao da će Marija naći rješenje ako ponovno „zapnem“. Više od godinu dana naših tjednih, nekad mjesečnih razgovora, iznjedrilo je želju da se napokon uputim za Ljubuški i da napokon „face to face“ upoznam tu čudotvornu ženu. Jedina slika koju sam imao o njoj, bila je ona sa radio Mir Međugorje kad je u džemperu Snješka Bijelića bila u emisiji kod Marija Knezovića. Taj džemper je odao njenu skromnost i jednostavnost, premda sam je po glasu zamišljao kao neku sveučilišnu profesoricu istanjenih ukusa za visoku modu. Ok , bila je intelektualac, nisam pogriješio, ali taj detalj odjeće gotovo je zanemariva stvar naspram njenog nutarnjeg blaga.
Tako smo se nas troje zaputili, prvo Mariji u Ljubuški, pa Mariji u Međugorje…Taj prvi kontakt s moje strane bio je sramežljiv, jer lako je bilo iznositi prljavi veš preko telefona kad te nitko ne vidi. Ali dobro. To sam, što sam, jadan i grešan.
Marija je gledala mene kao OSOBU, Mariji sam bio važan JA. Znala je ona, i to je vješto činila, odvojiti čovjeka od njegovih zloća. Osvajala je Marija svojim mirom, svojom blagošću i zainteresiranošću da svakoga čuje. Divno je bilo u njenom okruženju. Teško je bilo reći, dosta, idemo sad.
Poslije tog susreta pali su svi okovi i napokon sam osjetio slobodu da joj se javim za svaku otkrivenu ranu, za svaki problem u duhovnom rastu.
Posebice je bila sretna kad sam se odlučio na formaciju u zajednici ZMR. Radovala se svakom položenom ispitu i govorila kako me ljudi, posebno djeca u školi baš takvog trebaju. Svaki put kao melem na ranu, kao hrana duši, kao fina utjeha patnji progovarala je Marija na moje zamršenosti i izvodila me na proplanke jasnoće sa kojih bi imao bolji i bistriji pogled. Nisu to baš uvijek bili sladunjavi govori, riječi koje bi izazvale oduševljenje, no svaki put su u sebi nosili istinu i poticaj da krenem u promjenu. Pomno je pratila moj rast, bodrila moje probijanje, dizala me kad bih posrnuo. Zanimljiva je bila njena zainteresiranost kada sam joj ja, kroz prirodu otkrivao tu Stvoriteljevu genijalnost i skrivenost u malenosti molekule, stanice ili pak mrava. Znala bi reći: Blago djeci kojoj ti predaješ.
Ovoga ljeta na Međunarodnom susretu u Zagrebu, dosta vremena smo provodili skupa. Ja sam bio kao dijete koje raste i treba još potporu majke, pa s vremena na vrijeme svrati po savjet, podršku ili zagrljaj. Kao i uvijek znala me ohrabriti, posebice me pohvalila kako sam se lijepo izrekao na javnoj prozivci seminara. Otvoreno smo pričali o bolesti koja je došla i ja sam baš vjerovao čvrsto da će Marija za par mjeseci svjedočiti kako ju je Bog još jednom čudesno pohodio i odnio bolest. No Božji plan je bio drugačiji. Marija je otišla Ocu tiho i nečujno, baš kako je kročila ovom Zemljom (premda to nije bio nečujni korak).
Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti…. ali na ispraćaju masa svijeta, puno njene duhovno rođene djece, puno svećenika, puno dobrih duša, puno ljudi na koje se prelijevala njena ljubav. Svi su došli da kažu još jednom:
„MARIJA, HVALA“. LIJEPO JE ŠTO POSTOJIŠ.
Dragi čitatelji. Ovo nije priča o Mariji Jurković. Ovo je priča o ljubavi Boga Oca prema svom izgubljenom sinu. Ovo je priča o Svetoj terapiji (hagioterapiji). Bog je režiser moga života, ON se brinuo za mene i kad toga nisam bio svjestan. On je EMANUEL – S NAMA BOG.
On je na put mog, tada besmislenog života, poslao svoju Mariju. Ženu koja je svojom vjerom, hrabrošću i odvažnošću bila spremna dati se u ruke Božjoj volji. Ona kroz koju su tekle rijeke milosti Duha Svetoga, često je znala reći: Isus je liječnik, ne ja. On čini preko mene.
I sad s neba promatra ovu situaciju i sretna je, znam, tako me je učila…. pusti mene, gledaj u Isusa. ISUSU DAJ HVALU. On te vodi kroz život. On je dopustio da prođeš kroz patnju dok ne pronađeš smisao života. To nije muka vječna, to je faza čišćenja. Jest bolna, ali to je PUT. Ona te uvodi u radost života. Pa sam ISUS je rekao: “Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“.
Isuse, hvala ti. Hvala ti za Mariju Jurković, ženu hrabrosti i istine. Želim i ja da budem poput nje. Da odgovorim hrabro na tvoj poziv. Da mnoge duše dovedem tebi. Pomozi mi Isuse, da ti budem vjeran. Kad Bog pravi režiju onda nema slučaja. U Zenici u bolnici 1987. fizički me na porodu izvukla babica Zlata Mucić iz Ljubuškog, a 2020. ponovno me oživljava Ljubušanka Marija Jurković. Ja sam pravi Bosanac i Hercegovac.
MARIJA, HVALA, ISUSE, HVALA.
Matija Katava
