Kad god bih čula rečenicu “Budite kao djeca!”, koju je sam Isus Krist hodajući ovom zemljom izgovorio, moja nutrina bi bila potaknuta na promišljanje i preispitivanje mene same i moga odnosa prema svijetu koji me okružuje. Ima li u meni još “toga” djeteta? Često mi se čini da baš i nema, da je naš “odrasli svijet” pun pretjerane brige, krute ozbiljnosti, raznih tereta i nametnutih odgovornosti. Dan proveden sa djecom ponovno me podsjetio na ljepotu toga – budi kao dijete!
Naime, putovala sam na državno školsko natjecanje zborova osnovnih škola u Varaždin sa svojom kćerkicom i njenim školskim zborom. Svi su već od ulaska u autobus bili vidno uzbuđeni, a ja sam u srcu zahvaljivala što mogu biti dio njihove radosti. U jednom trenutku par sjedala iza nas načujem kako nekoliko djevojčica mudro diskutira i jedna zaključuje: “Moramo se stvarno potruditi i dati najbolje od sebe! Mi to možemo!”. Drugi pak, na kraju autobusa započinju sa pjesmom i dovikuju profesoru da žele probu u autobusu. Jedan dječak kaže da mu se klima zub i pita profesora što da učini ako mu zub padne za vrijeme nastupa, a ostali mu maštovito dobacuju svoje prijedloge.
Koliko spontanosti, jednostavnosti i istinske čežnje u tim malim ljudima! S povjerenjem i raširenih očiju gledaju u svoga profesora i slušaju njegove upute, a istovremeno ono razigrano i nestašno, pomalo proviruje iz svakoga od njih. Dok se vozimo otvaram vijesti na mobitelu i čitam o novom ratnom sukobu, o novim ranjavanjima ljudi, o tolikim crnim prognozama, stalnim političkim previranjima i podmetanjima. U tom trenutku kao da mi se srce nekako stisnulo. O, kako nam je potrebno čisto srce! Pitam se koliko je zla i do kojih je ono granica sposobno izići iz ljudskog srca…
Duboko doživljavam kako nam je potrebno snažno zavapiti našem Stvoritelju možda jače nego ikada dosada: “Oprosti nama ljudima, slijepi smo i naivni jer pristajemo na lažni prividni sjaj i površna zadovoljstva! Operi nas od tolikih naših zloća koje jedni drugima činimo mislima, rječima i djelima! Očisti nas od naših opačina! Ozdravi našu savjest i našu slobodu! Čuvaj našu intimu i našu spolnost jer smo toliko puta pogazili svoje dostojanstvo koje si nam Ti darovao! Ohrabri nas da budemo odvažni i ustrajni i ne pokleknemo pred neistinama i zastrašivanjima zla…
Naša djeca promatraju nas, majke i očeve, svoje bake i djedove, tete i stričeve, odgajatelje i profesore, pjevače i glumce… Što u nama mogu prepoznati? U čemu im možemo biti uzori? Mogu li imati povjerenja u nas? Imamo li mi povjerenja u njih? Čuvamo li tu njihovu čistoću i ljepotu poput najdragocjenijeg bisera? U konačnici, znamo li mi učiti od njih i postajati svakodnevno ljudi radosna i iskrena srca? Voljela bih kada bi sutra u vijestima pročitala kako je potpisano primirje i da su zašutjele sve granate, kako su lijevi političari pohvalili one desne, a desni prepoznali nešto dobro u lijevima, kako nitko više ne treba biti gladan niti žedan jer ima dovoljno za sve…
Želim nam svima takvo srce, poput onog dječjeg, koje će vjerovati da je upravo to moguće…
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
