Prvih dana bolesti neprestano sam razmišljala o tome kako bi netko mogao naići i pomaknuti mi dio tijela. Svaki put kad bi netko od osoblja prošao pokraj mene, u meni bi se probudila nada – nada da će stati, doći i pomoći mi.
Ponekad bih dugo čekala da netko dođe. Takvi trenuci bili su mi osobito teški, ispunjeni bespomoćnošću i tišinom. No, ono što su mi ta iskustva donijela jest strpljenje koje prije nikada nisam poznavala. Za mene je uvijek bilo najteže čekati. Ovdje sam, kroz bol i muku, naučila čekati u tišini.
Često imamo potrebu s drugima podijeliti muku kroz koju prolazimo. Naše lice lako se promijeni kad smo u problemu – tražimo pažnju, razumijevanje, utjehu. No, ponekad ostanemo razočarani jer dubinu naše patnje nitko ne može do kraja shvatiti. Čak ni oni koji se možda nalaze u sličnoj situaciji.
Koliko god dramatično i iskreno govorili o svojoj boli, ona ostaje dijelom neizreciva. Ali kada se dogodi snažan susret s Njim, sve se mijenja. Tada više nemamo potrebu pričati o svojoj muci samo da bismo dobili ljudsku utjehu. Kad svoju bol u tišini predamo Njemu, u skrovitosti srca, On čini nevjerojatne stvari. Preobražava našu nutrinu, učvršćuje naše odluke, daje snagu našoj nemoći.
U tišini s Njim, bol postaje lakša. Jer On razumije do kraja.
On liječi i tješi na način koji nadilazi ljudske riječi.
Ne trebamo tada ljudski pažnju, niti sućut, ne trebamo samilost niti razumijevanje jer brzo budemo utješeni.
Kako biti vjeran kad je teško? Kako nositi svoj križ i zaroniti dublje? Na ova i mnoga druga pitanja će nam dati odgovor iz prve ruke Lucija Vuksan Ćusa. Koja je jedna kreativna i talentirana osoba, ujedno žena i majka, poduzetnica te članica zajednice Molitva i Riječ u četvrtoj točci formacije. Luciji se život promijenio preko noći, što se dogodilo i kako je sada moći ćete saznati i pratiti svakoga petka na našem portalu.
