Piše: Mario Tokić
Izlazim iz kuće i krećem prema automobilu. Imao sam puno planova za taj dan i htio sam ranije krenuti. Sjedam u vozilo, dodajem kontakt na gumb, ali vozilo se ne može upaliti. Prvi, drugi, deseti pokušaj – ništa. Akumulator je bio potpuno prazan. Osjećam nestrpljenje i već si u glavi razmišljam kako trebam promijeniti sve planove. Ne mogu s mrtve točke i trebat će mi bar par sati da nađem pomoć, nekoga s kablovima za paljenje i klemama te da dođem do majstora.
Obaveze će se riješiti, vozilo popraviti i tako je bilo u ovom slučaju, ali ovaj događaj me natjerao na razmišljanje za neke gore stvari koje čovjeka mogu snaći.
Što kada nam se isprazne životne “baterije”, kada uđemo u mrtvilo, stojimo na mjestu, prazni smo, bezvoljni, bez ljubavi i smisla?
U nama postoji duhovna duša koja prožima naše tijelo i našu psihu te koja nas uistinu može boljeti više od bilo koje psihofizičke boli. Često primijetim kada sam prazne “baterije”, kada ne znam dalje ili mi se jednostavno ne da. Obično iza toga stoji neki moj propust, možda neko zlo koje toleriram ili činim, neopraštanje ili ostajanje u uvrijeđenosti, manjak molitve ili kvalitetnog razgovora sa Stvoriteljem, zanemarivanje sebe, svojih talenata ili poslanja.
Potrebne su nam “kleme”, potreban nam je čovjek pored nas koji će nam dati kontakt! Potreban nam je potom dobar majstor tj. Stvoritelj koji će obnoviti iz temelja našu dušu i unijeti u nju novu ljubav i novi život!
Probudi se, u zajedništvu si uvijek jači. Postani ti upaljeni “napon” svima oko sebe i ne zaboravi da se put do Stvoritelja može pokazati samo ako i sam njime ideš.
