Uspoređujući tjelesnu slabost s nutarnjim ograničenostima i neslobodama koje sam nekad proživljavala, doživljavam ovo drugo puno težim. Bolestan čovjek osjeća se bespomoćno, često nekorisno, svjestan da fizički ne može pridonijeti mnogo. Tjelesna nemoć traži pomoć drugih, ali nutarnja traži milost – i hrabrost da je uopće prepoznaš. No, ako je smisao – Nebo, i ako se promatra kao osoba, sigurno ima svoju svrhu.
Povezujem to s težnjom da se Nebo zasluži. Dok smo zdravi, lako se zanesemo u “zarađivanje” Raja dobrim djelima.
U trenucima slabosti, oslanjamo se na snagu Onoga koji nam sve daje. Postajemo poput dojenčadi: potpuno ovisni i ispunjeni povjerenjem.
U toplicama sam svako jutro vježbala s dvoje adolescenata s cerebralnom paralizom i iskreno im se divila. Koliko je zapravo važna sama osoba, čovjekov duh. Jedan od njih bio je i slijep. Koja je radost zračila iz njih – pravo je uživanje bilo boraviti u njihovoj blizini. Osmijeh im nije silazio s lica. Njima je tjelesno ograničenje prirodno stanje; ne poznaju drugo. O kad bismo i mi postali svjesni svoje krhkosti pa se s povjerenjem prepustili vodstvu svoga Stvoritelja. Kolika se ljepota u tome skriva.
Upravo je u toj prihvaćenoj slabosti naša istinska snaga. Jer tek kad prestanemo oslanjati se na sebe, otvaramo prostor Stvoritelju da u nama djeluje.
