Piše: Kristina Jurković
Kako je dobro ući u svoj topli dom i već s vrata oćutjeti miris svježe pečenoga domaćeg kruha. Već sam taj miris čovjeka nekako „nahrani” i vrati u dane djetinjstva kada je to bila gotovo svakodnevica u seoskim obiteljima. Koliko je samo volje, truda, strpljivosti i ljubavi prema ukućanima, kao i mogućim iznenadnim gostima utkano u samo jednu krišku i koricu kruha. Zato je on i bio tako „sladak”, zar ne?!
Danas, jureći kroz hrpu obaveza te u buci svijeta i stisci rokova pitam se stigne li suvremeni čovjek još sjetiti se i promisliti koliko je ruku i srca sudjelovalo u izradi komadića kruha koji ga svakoga dana za doručak, ručak ili večeru hrani. Počevši od Tvorca koji je osmislio, stvorio i čovjeku darovao i zemlju i urod, kao i njega samoga, pa od orača koji priprema zemlju, sijača koji sije sjeme, žeteoca koji požanje urod, pa do prijevoznika i skladištara, dostavljača i pekara i sve do prodavača i poslužitelja…
Čudesno je to kako smo mi na sve moguće načine povezani jedni s drugima, ali i s Tvorcem svega stvorenoga. Ne možemo jedni bez drugih. Potrebni smo jedni drugima. Jer onaj drugi ima ono što ja nemam, a ja imam ono što taj drugi nema. Svatko je dobio svoj talent i svoju službu kako bi mogao posluživati i obogaćivati onog pored sebe, a tako i sam biti sretan. Jer kad god se iz čitavog sebe, od srca, darujem drugome, tada to ponajprije mene obogaćuje kao prilika za svestrani razvoj na putu očovječenja. A biti čovjek, biti onaj koji ljubi, koji sebe razdaje poput zrna pšenice koje se pretvara u kruh da nahrani gladnog, to je smisao koji čovjeka istinski ispunjava i usrećuje. Ta stvoreni i jesmo, od Drugog, za druge!
Ako smo danas, uslijed ubrzanog načina života, u nemoći biti svjesni te ljubavi utkane u hranu koju unosimo za okrepu svoga tijela, pitam se koliko smo onda tek svjesni darovanosti „hrane” koju izabiremo i unosimo u svoju dušu?
Gdje se to i od koga izrađuje „kruh” kojim moja duša nahranjena može rasti i razvijati se?
Čime „hranim” svoje srce?
„Miris” kojeg i kakvog „kruha” privlači „želudac moje duše”?
Koliko je dobrih, ohrabrujućih, istinoljubivih i plemenitih vizija, misli, riječi i događaja, uspomena i sjećanja prisutno u mojim svakodnevnim razmišljanjima, komunikacijama, susretanjima i djelovanjima?
Mogu li se nahraniti samo ljudskom riječju ili moja duša čezne za još nečim…?
Iskustvo nam govori da ljudska riječ, ako je dobra i istinoljubiva, može čovjeka razvedriti, obradovati, ohrabriti, potaknuti, motivirati, utješiti i obogatiti, ali ona nije dovoljna.
Postoje prostranstva čežnji u čovjeku koje može ispuniti samo Netko tko je tako silno beskrajan u svojoj naklonosti, zauzetosti, strpljivosti i ljubavi prema čovjeku. A taj Netko je, cijenjeni čitatelju, idejni Začetnik i Tvorac moga i tvoga života. Onaj koji je poželio i učinio da uđemo u Njegovo postojanje. Kad Njegov „Kruh” „zamiriše”, ispunjavajući životni ambijent u kojem živimo, tada naša duša biva nahranjena istinskom hranom koja oživljava, oslobađa, ozdravlja i osposobljava za smisleni život, kako na zemlji, tako i u vječnosti.
Istina je, treba nam zajedništvo, susretanje, prijateljevanje, bliskost…, treba nam drugi čovjek, ali taj drugi ostaje nijem i bez riječi utjehe pred navalom kakvoga većeg zla, bolesti i nevolje, a naš Tvorac izbavlja nas iz svakoga zla.
- Taj drugi sablazni se i lako osuđuje kad posrnemo ili padnemo, zaboravljajući da i on pada, a naš Tvorac upravo oprašta i nadoknađuje sve izgubljeno.
- Drugi lako zaboravlja dana obećanja, a naš Tvorac ispunjava svoja obećanja.
- Taj drugi brzo se iznevjeri kad mu nije po volji „gnjaviti se” s našim problemima, a naš Tvorac vjeran ostaje do kraja ne bi li nam pomogao da ih se oslobodimo.
- Drugom brzo dosadi slušati naše jade, a naš Tvorac uživa čuti gdje nas to boli kako bi nas brže-bolje ozdravio te nježnošću i ljubavlju svojom uspravio i ojačao za nove izazove.
- Tom drugom nelagodno je i najradije bi izbjegao susret kad se ponekad smrt „ušulja” u naše dvorište, a naš Tvorac za nas umire, smrt pobjeđuje i život vječni obećava onima koji mu vjeruju…
Da mi je Netko na koga se mogu osloniti i znati da se neće ni pod koju cijenu izmaknuti. Netko tko me poznaje, a ipak me ne osuđuje i ne gleda u moje mane, već mi „pruža ruku” da se podignem pokazujući mi pravu sliku mene, originalno Njegove, za vječnost stvorene, ljubljene i dragocjene. Netko tko me ozdravlja i oslobađa od svih mojih strahova, tuga, ovisnosti, krivica, nemoći i sukoba. Zato volim biti s drugim čovjekom, ali još više s mojim Tvorcem jer me On tek najbolje razumije i kad ništa ne kažem, ispunjava me ljubavlju za kojom čeznem. Uz Njega sve imam i sve jesam, sve mogu i sve „znam”. Uz njega otkrivam i sebe prepoznajem, i život, i svijet i druge…
On je moj mir, moja radost, moja nada i moja budućnost!
Iskustvo mi potvrđuje; najvažnije je uzeti dovoljno vremena u danu i mirno osluškivati, upijati i „hraniti” dušu Njegovom Riječju, istinom i obećanjima kojima nježno potiče i podiže:
Dragocjena si u mojim očima, vrijedna si i ljubim te!
Ne boj se, samo vjeruj!
Ja sam s tobom u sve dane…
Onome koji vjeruje sve je moguće!
Ni ja te ne osuđujem!
Dođite k meni svi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.
Ojunači se, čvrsto nek’ bude srce tvoje!
Hrabri budite, ja sam pobijedio svijet!
Diplomirani ekonomist, teolog, po zanimanju dizajner informacijskih sustava a po zvanju evangelizator i hagioasistent.
Rođena u Opatovcu, prekrasnom slavonskom selu blizu Nove Gradiške, dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu.
Karizmu Zajednice Molitva i Riječ (ZMR) upoznala 2000. na jednom od seminara za evangelizaciju i od tada kroz formaciju ZMR započinje cjeloživotno osposobljavanje za zvanje evangelizatora i hagioasistenta.
Od 2011. volontira u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu, a od 2016. aktivno djeluje i kao hagioasistentica.
