Kad smo suprug i ja ušli u četrdesete godine, i kad su nam djeca porasla, pokrenula se u nama čežnja za duhovnim sadržajima. Mislili smo da će to ići lagano; slušajući duhovnu glazbu, čitajući duhovnu literaturu i ugađajući sebi i djeci. I onda nam je nametnut Domovinski rat i suprug je mobiliziran. Već samom mobilizacijom, a i cijelim boravkom na ratištu, otvaralo se u suprugu ali i u meni nešto što nije bilo ozdravljeno, a što smo htjeli na lagani način riješiti. Teško i neizdržljivo vrijeme trajalo je par godina.
Tražili smo pomoć somatske medicine, psihijatrije službene i privatne, vjerskih autoriteta, no nismo dobili kompletnu pomoć. Uvijek je ostajao još neki vapaj, praznina, čežnja, nezadovoljstvo, besmisao, tugaljivost, zakočenost u patnji, kao da smo stajali na istome mjestu. Nesuglasice, optuživanja, agresivni ispadi svakim danom su se produbljivali. Sve više i više smo obolijevali i na psihi i na tijelu. Suprug je teškom mukom prihvatio psihijatrijsko liječenje. Boravkom u bolnici, stanje se malo popravilo, ali samo kratkotrajno i opet se ponavljalo staro stanje.
U muci, vapaju, traženju, u ruke mi je došao časopis hrvatske vojske u kojem je profesor Ivančić govorio o tome da osim ovih rana na tijelu postoje još i teže duhovne rane i patnje u svakom čovjeku. To mi je bilo potpuno novo, jer o tome nisam nikada čula. Ne samo to, profesor je navodio kako izaći iz tih patnji, boli, ranjenosti. U dubinama mi je sve bilo jasno, ali nestvarno i neizvedivo.
Nakon nekog vremena saznala sam za Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu i zatražila pomoć stručne osobe u hagioterapiji. Moj duhovni život počinje 18. rujna u 16 sati, godina 1996. na prvom hagioterapijskom susretu. Kod hagioasistenta Pavla Medača, danas svećenika u Crnoj Gori u gradu Dobrota. Odmah iza četiri individualna susreta dana 11,12 i 13 listopada. 1996. prisustvovala sam po prvi puta evangelizacijskom seminaru ZMR u dvorani Nadbiskupske klasične gimnazije, Voćarska 106, Zagreb.
Hagioterapijski susreti bili su s dubokim poštovanjem, u posebnoj blagosti i ljubavi, što do tada nigdje nisam doživjela, kao da sam svima drugima bila na teret. Kroz praktičnu sabranost jednostavno sam bila prebačena na drugu stranu, tamo gdje je nada, očekivanje, radost i ljubav. Dubine su moje primale i polako ozdravljale, no tijelo i psiha su se protivile, bunile i suprotstavljale. Nekako spontano je neko svjetlo, svježina i radost ušlo u mene, taj sjaj se vidio na mom licu, pa su kolegice na poslu komentirale „ti mora da si se u nekoga zaljubila?!“. Da doživjela sam susret, susret sa živom Osobom, koju nisam mogla opisati, ali sam ju dotakla, susrela. Samo sam znala da tu Osobu oduvijek poznam, ali joj nisam dala slobodan ulaz u svoj život. Doživljaj sasvim nov, oslobađajući.
Tada nisam bila svjesna da mi se otkriva cijela znanost duhovne duše i njezine zakonitosti, da sam ušla u nešto prekrasno što se već razvija od 1975. Žar u duhu koji sam doživjela na prvom individualnom susretu gori u meni istim žarom i danas.
Hagioasistent mi je otkrio, da sam ja posebna i vrijedna osoba, stvorena od vječnog Stvoritelja, koji me planirao, i koji mene ljubi. A ja sam i tada sa 40 godina bila u neznanju i mislila kako su mene roditelji stvorili.
Nezamislivo mi je bilo da sam ljubljena, jer sam se doživljavala nevoljenom, da me suprug, djeca i ljudi na poslu iskorištavaju. Svi traže ljubav od mene, a meni nitko ne daje. No jače je bilo ono što je hagioasistent rekao „ne brinite ljubljena ste, postoji Netko tko je uvijek uz vas, uspjet ćete“. To je zahvatilo moje dubine, ali još uvijek nisam mogla vjerovati da je moguće izaći i tako teške situacije, ovako običnim riječima, bez tableta i medicinskih instrumenata.
Spoznaja sebe kao osobe koja postoji, koja je posebna, nezamjenjiva, podizalo je moje dostojanstvo. No nije išlo brzo, drugo je trebalo posvješćivati si tu istinu, da sam bitna i da sam vrednota, da je moj život važan.
Tada sam bila u takvom samosažaljenju pa nisam željela živjeti; često sam si govorila „zemljo otvori se i uzmi me jer ja to više ne mogu izdržati“. Ta istina da mi je život darovan od darovatelja života, i da je moj život dragocjen vratio me u postojanje, i doživjela sam da nekome pripadam koji je početak i završetak povijesti čovječanstva.
Najteže sam ulazila u povjerenje, tu sam polako ozdravljala. Strahova je bilo svih vrsta na svim područjima duha, i još mi zadaju muke. Odlazeći na samotna mjesta, motreći obzorje i osluškujući prirodu, doživljavala sam da je sve to stvoreno iz Ljubavi i Dobrote, a istovremeno sam osvježavala svoje misli da je mene stvorila Osoba koja me vrednuje, ljubi, cijeni, kome me stalo do mene i tko me neizmjerno poštuje. Ako mu je stalo do cvijeta, pčela, mrkve, trešnje, lastavice, mora da mu je stalo i do mene. Otvarajući se bezuvjetnoj ljubavi i primajući iz Njegove apsolutnosti, raslo je moje povjerenje, da nisam sama i da ću uspjeti, te da se mogu na vječnost osloniti.
Najdjelotvornije u hagioterapiji bilo je; priznavanje mojih pogrešaka, kojih je bilo u nedogled, samo su se otkrivale, i praštanje sebi i suprugu. Kao da su se neke stare ljuske skidale s mene, a iznutra me duboko pomirivalo sa suprugom i ozdravljalo. Doživjela sam da netko stoji između mene i supruga, pomiruje nas, a istovremeno ozdravlja naše dubine, i naše odnose. Poslije iskustva praštanja, tako se sve izmirilo nama da smo si postavljali pitanja, zašto smo se uopće svađali ili tko nas je to svađao?
Ono što me najduže opterećivalo bile su misli pune optuživanja, koje su me zarobljavale cijeli dan. Dugo je trebalo da shvatim da je to otrovno u meni, i da s tim trebam završiti. Neko je rekao :“Ako ptica leti iznad tvoje glave, ne trebaš joj dopustiti da si učini gnijezdo“. A upravo je grozno gnijezdo negativnosti bilo u mojim mislima. Zaokretala sam misli u dobre i ozdravljujuće misli, i podsjećivala se da druge gledamo očima Stvoritelja koji svakoga ljubi istom ljubavlju. Polako su i te teške misli nestajale kao magla.
Tada je formacija u Zajednici molitva i riječ bila kroz mistagošku grupu, aspirantsku grupu i hagioterapijsku grupu, jedan puta tjedno. Godine 1998. u listopadu mjesecu započeo je moj duhovni razvoj kroz mistagošku grupu, uz mentore; Anu Perišić, Grozdanu Bubnjar i Damira Stojića. Odlaskom Ane Perišić u Velletri u Italiju, nastavlja rad s našom grupom Ivica Lulić. Aspirantsku grupu vodila je Lidija Krolo. Hagioterapijsku grupu Marina Marinović i Biserka Dujmović. Godine 2001. dobila sam dopuštenje da idem u obitelji u kojima je netko imao duhovne poteškoće, a nije mogao doći u Centar. To se nazivalo hagioterapija na terenu i trajalo je do 2010. kad sam počela raditi individualnu hagioterapiju u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu. Dozvolu za eksperimentalni rad u hagioterapiji s odobrenjem profesora Ivančića, sam dobila 8.11.2013. i ona ima dragocjenost i danas 2025 godine.
Duhovni život u Zajednici Molitva i Riječ, vratio je život meni i mojoj obitelji. Godine 1996. obitelj nam je bila u raspadu, a hagioterapijom je oživjela i do danas se umnožila duhovno i fizički. Bilo nas je četvero; suprug, ja i dva sina, do danas smo se uljepšali sa dvije snahe, i osmeru unučadi. Četiri dječaka i četiri djevojčice, od 19 do 6 godina.
Hagioterapija je nešto najdivnije što sam mogla doživjeti. Nešto oslobađajuće, i skroz me osvojilo. Duhovni razvoj mene kao osobe i ozdravljanje u duhu je trajno otkrivanje ljepote i svestranosti duha, primam i opet žeđam, čeznem i opet primam. Nepresušno vrelo dobrote i ljubavi.
Meni i mojoj obitelji se preko Zajednice Molitva i Riječ, otkrio novi plemeniti život, kroz hagioterapiju i novu evangelizaciju, krenite i vi dragi čitatelji ovim putem i doživjet ćete procvat svoje cjelovitosti.
Anka Severin, hagioasistentica, Zagreb
