Piše: Petra Žerjav, 2. formacije
Temeljna egzistencijalna pitanja postavljala sam si već kao dijete: Zašto živim? Tko je htio da ja postojim? Oduvijek sam bila vrlo osjetljiva, trudila sam se biti dobra i svima udovoljiti. Teško sam prihvaćala kritike i pomisao da netko loše misli o meni. Dokazivala sam se na sve moguće načine u želji da me se voli i u strahu da ne budem odbačena. Uvrede i kritike pohranjivala sam u svome srcu i prebirala po njima. Dozvoljavala sam da te „bombe“ koje su mi drugi bacali eksplodiraju u meni. Nisam znala kako oprostiti niti me itko tome učio.
Boga sam doživljavala kao strogog suca koji je tamo negdje gore među oblacima i samo čeka na moju grešku da me kazni. Imala sam potpuno krivu sliku o Bogu. Sve što sam činila, činila sam iz straha od Božje kazne, a ne iz ljubavi prema Njemu. Bogu sam se molila, a zatim sam se sama borila sa životom.
Za profesora Ivančića čula sam negdje u studentskim danima i počela ga slušati svakog utorka na HKR – u. Bila sam oduševljena njegovim riječima, govorio je upravo meni.
Nakon udaje, kako su djeca dolazila jedno za drugim, ja sam se potpuno izgubila u svakodnevnim obavezama, sve se vrtjelo oko moje djece, pomoći niotkud nije bilo. Zanemarila sam svoju duhovnu dimenziju. Počela su zamjeranja ljudima, osjećaj krivnje, samosažaljenje, progonili su me strahovi, naročito strah od smrti.
U takvom duhovnom stanju ja sam se razboljela i u 42. godini života , 2020.g. dijagnosticiran mi je karcinom dojke kada su moja djeca redom imala 7, 5, 3 godine i najmlađe 15 mjeseci. Ta vijest me pogodila, međutim nije me iznenadila jer sam tako nešto i očekivala. Nakon dijagnoze nasumce sam otvorila Sveto pismo i otvorio mi se Luka 12, 22 – 34 : Pouzdanje u providnost. U dubini svoje duše znala sam da je uzrok moje bolesti na duhovnoj razini.
Tada sam nazvala hagioasistenticu iz Koprivnice koja mi je odmah rekla da će sve biti dobro i upitala imam li nekoga kome moram oprostiti. A ja sam imala cijeli popis ljudi. Tada sam zavapila Bogu: Pomozi mi da oprostim, ne mogu sama, ne mogu više tako živjeti. Bog me čuo i uslišao. Kad je to oslobođenje ušlo u mene, ja sam doslovno osjetila kako ljuske teškog tereta padaju sa moga srca i ponovno sam prodisala punim plućima.
Otišla sam na životnu ispovijed, primila bolesničko pomazanje i krenula u borbu za život. Straha je nestalo i ja sam se osjećala spremna prihvatiti svaki mogući ishod. Nakon samo dvije kemoterapije moj se veliki tumor smanjio na pola, a nakon četiri potpuno nestao. Tako da su se i liječnici čudili.
Paralelno sa liječenjem, slušala sam profesorove nagovore i što god sam „slučajno“ odabrala, svaka riječ je bila upućena baš meni:
Ne boj se! Ništa zato ako su ti dijagnosticirali i najtežu bolest! Bog te može i hoće ozdraviti! Samo vjeruj! Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa!
Tako sam iz dana u dan sve više duhovno jačala, upijala Božju ljubav i dobrotu, posvješćivala da sam dragocjena i vrijedna u Njegovim očima.
Shvatila sam da moja bolest nije na moju propast, nego na izbavljenje. Moja je bolest bila blagoslov za mene jer ja nikada ne bih shvatila sve te istine da ju Bog nije dopustio.
Duhovno sam bila najjača kad je moje tijelo bilo najslabije.
Bez profesora Ivančića i hagioterapije tko zna gdje bih sada bila. Bio je to spas u zadnji čas.
Tada sam odlučila ući u Formaciju zajednice Molitva i Riječ. Prvi formacijski susret bio je 31. 3. 2022. Prije toga uključila sam se u online seminare Nove evangelizacije. Sudjelovala sam na svakom. Bilo je to vrijeme korone i hvala Bogu na toj mogućnosti. Već na prvom seminaru oduševila me radost, jednostavnost, iskrenost i životnost predavača.
U studentskim danima slušala sam profesora, ali nisam primjenjivala ono što je govorio.
Sada znam kome sam povjerovala. Očistila sam sliku Boga i osjetila da je on milosrdni i dobri Otac koji me neizmjerno ljubi, koji me stvorio iz ljubavi, da me voli baš takvu kakva jesam, da ne mogu učiniti ništa kako bi me On prestao ljubiti, da je dao svoga Sina za mene da me otkupi i spasi i da se na Njega uvijek mogu osloniti kao na najboljeg prijatelja.
Naučila sam dizati se na duhovnu razinu. Naučila sam kako treba opraštati sebi, Bogu i drugim ljudima, da su djeca Božji dar i da ih Bog ljubi više od mene i da se on za sve brine.
Moji strahovi su se smanjili, mir je ušao u moje srce unatoč svakodnevnim izazovima i dalje ne baš idealnim životnim okolnostima.
Znam kako se boriti i ne vjerovati lažima koje mi zlo nameće.
U meni se rodila čežnja da ove istine koje sam spoznala prenesem drugima. Kako je hagioterapija pomogla meni, tako želim da Bog preko mene pomogne nekome drugome.
