Piše: Sanja Popadić
Na poslu sam imala nadređenog, direktora, koji je čak bio moja generacija i koji je studirao na fakultetu na kojem sam i ja studirala, ali se nažalost nismo nikako slagali. Točnije, ja se nisam s njim slagala. Bio je užasno naporan i dosadan i nikako ga nisam mogla podnijeti. Mjesecima nisam mogla zbog toga spavati.
Dolazila sam na posao neispavana i bila mi je muka čim ga vidim. Na seminarima nove evangelizacije sam naučila da je opraštanje jedan od najvažnijih koraka ako želiš duhovno rasti i razvijati se, da u duhu treba gledati osobu i opraštati joj. Vrlo brzo sam isto počela primjenjivati u svome životu, a posebno na radnome mjestu kako bih iskusila kako je to praštati u duhu.
Nakon mučnog razdoblja i međusobne netrpeljivosti između direktora i mene, odlučila sam da ću ustrajno opraštati i neću odustati dok ne vidim rezultate. Vrlo brzo sam primijetila da odjednom vidim samo dobro na njemu. Čak sam ga počela i hvaliti. Jednostavno sam ga prihvatila takvog kakav jest i zavoljela ga. Jednoga dana je ušao u prepun ured i veselo rekao: “Kupio sam dvije šnite Sacher torte, jednu za mene i drugu za tebe. Znam da voliš Sacher tortu.” Odmah sam znala da je praštanje u duhu prva liga, a odlučila sam to i dalje primjenjivati u svome životu.
Prihvatiti čovjeka takvog kakav jest i nikada ne gledati zlo na njemu, samo dobro. Shvatila sam da čim oprostim ja sam ta koja postaje sretna. Nisam prepuna negativnih i depresivnih misli koje me rastresaju i ne dopuštaju mi da idem naprijed već me drže na mjestu ili se čak vraćam unazad.
Shvatila sam da kada ne želim oprostiti da sam ja ta koja gubim.
To je gubitak za mene, moje čitavo biće, jer to razara moj duh, psihu i tijelo. Čitava moja osoba pati, a osoba sam ja. Zato je potrebno svakodnevno opraštati, trenirati to svaki dan, ali isto tako opraštati i samome sebi vlastite strahove, pogreške, nesposobnosti, nemoći i posrtaje.
Mi sami sebi vrlo često ne znamo oprostiti, a najvažnije je oprostiti drugima i sebi te tražiti oproštenje u duhu od onih koje smo mi uvrijedili.
Na kraju sam shvatila kako je prekrasno što imam takvog direktora i da ga ne bih nikada mijenjala. Moguće je biti sretan i na poslu.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
