Piše: Marijana Ištvanović, hagioasistentica
Dragi prijatelju, nakon dugih vjetrovitih dana svanulo je novo jutro. Proljeće je na vratima. Moj grad, parkovi, ljudi… obasjani su tako čudesnom i jakom svjetlošću. Snažna stoljetna stabla, koja su se silinom jučerašnje bure lomila i savijala svoje grane k zemlji, danas su nekako mirna, tiha, suncem obasjana i okupana jutarnjom rosom. Nekakva čudesna nježnost miluje, dodiruje i obasjava jutros ovaj komadić zemlje, moj grad. Kao da želi pomilovati tu prirodu koja se jučer lomila od siline vjetra. Dolazi mi misao: O, kako se i čovjek lomi i savija pod teretom života, ali ako se i u takvom periodu svoga života prepusti milovanju najveće Ljubavi, svanut će novi dani u njegovu životu. Postat će još jači, izdržljiviji. Vrijedi se boriti, dragi prijatelju. Osjećam kako je i jučer, u silini te bure koja je lomila stabla, čovjeku gotovo zastao dah. Šuti i onaj slavuj koji se negdje šćućurio i spustio svoja krila.
Pitam se hoće li se možda netko zapitati: „TKO JE TAKO SNAŽAN DA LOMI OVA STABLA? TKO JE VLADAR OVE PRIRODE, SVEGA STVORENJA, SVEGA ŠTO ŽIVI, POSTOJI I MIČE SE? TKO?…“ A onda, nakon tog vjetrovitog dana, svanulo je NOVO JUTRO. I dok lagano krećem biciklom na posao, naviru mi tolike lijepe misli koje želim zadržati u svome srcu dok se ne dočepam papira i kemijske da bih tebe, dragi čitatelju, ZAGRLILA U TOJ LJEPOTI NOVOGA JUTRA I PREPUSTILA TE DODIRU LJUBAVI KOJI JE JEDINA HRANA TVOJIM DUBINAMA, KOJE SU PREPUNE DOBROTE, LJUBAVI, ISTINE I LJEPOTE O KOJOJ PRIČAM. Samo moraš biti svjestan tog najdragocjenijeg bisera skrivenog u sebi. A TO SI TI. I dok gledam komunalne radnike kako čiste ulice i parkove od polomljenih grana, zahvaljujem tvorcu svega što postoji na tome što je pročistio zrak da naša pluća ponovno mogu udisati čisti zrak. A čujem i onoga slavuja koji mi sada u blizini pjeva. I on se raduje ovom jutru.
Pitam i sebe i tebe, predragi čitatelju: Možeš li svojim brigama oživjeti svoj život? Naravno, ne možeš. Poleti poput ove ptice na slici koju mi je nacrtala djevojčica, Franka… I dopusti tvom duhu da te vodi visoko…
Budi svjestan da postojiš i da ćeš UVIJEK POSTOJATI… DA SI VRIJEDAN… DA SI STVOREN ZA TO DA UVIJEK ČINIŠ NEŠTO NOVO I VELIKO… I ova slika je govor djetetova duha, koji je tek došao od Stvoritelja.
PREPUSTI SVOJ ŽIVOT LJUBAVI, NEKA GA ONA VODI… POLETI VISOKO SVOJIM DUHOM, POPUT OVE PTICE RAŠIRENIH KRILA KOJA SE PREPUŠTA VISINAMA I SVJETLOSTI SUNCA… Može ti se dogoditi samo jedno – da postaneš bolji, čovječniji, radosniji, mirniji, sretniji… Tvoje će srce tako lijepo kucati… Bit ćeš siguran… Shvatit ćeš da je tako lijepo što postojiš i ti i oni pored tebe… Možda ćeš nam i ti jednom ispričati svoju priču, baš kao što je i meni jedan dan ispričala bivša hagiopacijentica. Rekla je: „Marijana, svanuo mi je tako lijep dan. Muž mi je jutros rekao da sam jako lijepa. To odavno nisam čula. Zatim, dođe mama na vrata, ugleda me i veli: ‘Kćeri, tako si mi lijepa’. Ni to odavno nisam čula. A onda i djeca dođu k meni, zagrle me i govore mi da sam lijepa. Sad razumijem da mi govore o ljepoti mojega bića, moje osobe. A kako i ne bi kada sam sinoć čitala i upijala hagioterapijske lijekove i probudila se s hagioterapijom.“
Eto, dragocjeni i voljeni prijatelju, toliki su pošli na izvor Ljubavi i izašli iz svojega mraka. MOŽEŠ I TI. ZNAM I VJERUJEM DA ĆE I TEBI SVANUTI NOVO JUTRO U TVOM ŽIVOTU. Više se nećeš htjeti vratiti svojim strahovima, depresijama, ružnim mislima, pričama… TO ĆE BITI TVOJ POVRATAK U RAJ, u radosniji život, jer više nisi sam. Raduju ti se tvoji najmiliji. RADUJEM TI SE I JA, DRAGI PRIJATELJU. KRENI RADOSNO I SIGURNO U SVAKI SVOJ NOVI DAN JER ON JE ZA TEBE STVOREN. I SVAKI TRENUTAK I SVAKA SEKUNDA TVOJEGA HODA OVOM ZEMLJOM VAŽNA JE I TEBI JE DANA. PREOSTAJE TI SAMO USTATI, ZAVOLJETI SEBE I KRENUTU RADOSNIJE NAPRIJED. VJERUJEM DA ĆEŠ USPJETI.
