DUHOVITA ACEDIJA!

Piše: Krešimir Stjepan Pećar

HTIO – NE HTIO

Htio sam biti zdrav, ali sam još od mladenaštva pobolijevao s kralježnicom i očima, pomalo čudno hodajući i noseći debela stakla naočala.

Htio sam biti visok i kovrčav tip, ali sam ispao nizak i ćelav. 

Htio sam biti mišićav, a dobio sam tanke ruke i noge koje jedva nose i ovo krhko tijelo, a kamoli kakav veći teret.

Htio sam biti slobodan, ali su me zarobljavale moje strasti, požude, zavisti, tjeskobe, strahovi, razne ovisnosti… 

Htio sam biti dobar, ali sam grijehom i zlom vazda nekoga ranjavao…

Vazda sam bježao od optužbi, ali me moja savjest laserskom preciznošću pronalazila uvijek, makar od nje bježao na kraj svijeta. 

Trudio sam se biti onaj kojeg svako društvo rado prihvaća, ali sam bio uvijek onaj drugi kojeg je rijetko tko razumio i primao k sebi.

Htio sam biti ljubljen i ljubiti, ali sam vazda kušao razna odbacivanja i izrugivanja.

Htio sam biti netko drugi, ali kako god sam se skrivao od sebe sama, taj moj „ja“ me uvijek slijedio, ma u koju god rupu se skrio…

Kad sam mislio da sam se obratio, htio sam biti prvi, ali sam zapravo bio posljednji i najjadniji od svih. Kad sam se zaista obratio, htio sam biti posljednji, ali od tada drugi očekuju da postanem prvi…

Htio sam biti budan s Isusom, ali povazdan sam radije spavao…

PROBUDI SE, TI ŠTO SPAVAŠ!

Sv. Grgur Veliki je u svojim homilijama jednom izrekao: „Spavati je umrijeti“. A to nam je često u svojim nagovorima posvješćivao i naš Prezbi (Utemeljitelj Zajednice „Molitva i Riječ“, prof. Tomislav Ivančić). 

Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani… 37 I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva. Spopade ga žalost i tjeskoba. 38 Tada im reče: »Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!«… 40 I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: »Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? … 41 Bdijte i molite da ne padnete u napast!…« 42 Opet, po drugi put, ode i pomoli se… 43 I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. 44 Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put… 45 Tada dođe učenicima i reče im: »Samo spavajte i počivajte! Evo, približio se čas! Sin Čovječji predaje se u ruke grešničke! 46 Ustanite, hajdemo! Evo, približio se moj izdajica.«

(Mt 26, 36-46)

Isus kori Petra, Ivana i Jakova jer su u njegovoj smrtnoj molitvenoj borbi trebali uz njega stajati na braniku, moliti, bdjeti… Prošao je sat u kojem su trebali moliti s Njim. Oni, izmučeni umorom, uplašeni vremenski neodređenim strahom jer im je Isus više puta najavljivao da će biti predan, mučen i ubijen, ali ne sluteći da je već došao trenutak Isusovog uhićenja i da je početak učiteljeve agonije toliko blizu, pozaspaše. Isus učenicima, nakon što se „krvavim znojem znojio…“, a oni spavali nedaleko od njega, ironično govori neka samo dalje spavaju… Isus, nakon što su mu učenici govorili da ga neće napustiti ni pod kakvim okolnostima, zna da u ovaj trenutak smrtne kušnje ulazi sam i napušten čak i od najbližih prijatelja. Proživljava svoju duhovnu tamu. Ali ne odustaje. Ide ispuniti volju Očevu za spasenje svijeta.

Znam dobro da je tako. I ja sam jedan od njih kojima se Otac bezuvjetno raduje zahvaljujući Isusovom poslanju spasenjske ljubavi, jer sin razmetni (tj. ja) „…mrtav bijaše i oživje. Izgubljen bijaše i nađe se!“.

DUHOM OVITA ACEDIJA

Nakon sedam godina svoje duhovne izgradnje, ozdravljanja i formacije u Zajednici „Molitva i Riječ“ (ZMR), koju je svijetu, kao svoju  životnu ostavštinu predao Utemeljitelj, došavši gotovo pred sam formalni svršetak formacije, uhvatila me višemjesečna acedija. Za one koji to eventualno još nisu čuli, u kršćanstvu je acedija, još od crkvenih otaca, poznato stanje duhovne tromosti, mlakosti, nepokretnosti, nutarnje (duhovne) dosade…

Nekoliko godina ranije, prolazeći tzv. „Bljesak“ kao jednu od točki formacije članova ZMR koju je ostavio Utemeljitelj, od svih brojnih susreta na kojima smo duboko orali po nutarnjim predjelima duše, o acediji sam u svom dnevniku, među stotinjak stranica teksta, zapisao svega nekoliko rečenica:

„To je najnormalnije, spominje se i kod crkvenih otaca (acedija – nutarnja dosada). Moramo znati prepoznati. Ako si tada hrabar i ideš živom Bogu (Ocu, Sinu i Duhu Svetom), tada se može dosegnuti iskustvo. Acedija je zapravo znak da Bog daje i pakao se tada podigne jer đavao ne da.

Susret s Bogom nema veze s trenutnim varljivim osjećajima. Bog najčešće i dolazi kad se sve uroti protiv tebe. A đavao ima ulaz samo u našu psihofizičku razinu i sve se uroti protiv Duha Svetoga i čovjekove duhovne duše, sve se nekako uzbuni (tijelo, psiha, razum, emocija). 

Dakle acedija je stanje da Bog nešto sprema…“

 

Zaborav je najopasniji čovjekov neprijatelj. Tako sam i ja zaboravivši ove retke, a iskreno, i ne vjerujući baš da bi se meni to moglo dogoditi, zanemario navedene znakove. Godinama sam si umišljao da imam jasnu spoznaju da mi se dar govora u jezicima neće dati. I nisam ga želio, jer to je najmanji dar Duha Svetoga za nevjernike da povjeruju, i samo za osobnu mukotrpnu izgradnju jer se kriješ od sviju kad govoriš što nitko, pa ni sam ne razumiješ… i što će to meni kad sam ja, naravno,  pravovjeran…?

I tako se, kako smo mnogoput vidjeli i iskusili, stvari naopačke, naglavačke dogode. Pa i ja dobih dar jezika tijekom jedne šutljive popodnevne šetnje dok sam u dubokoj tišini s neopisivom ljubavlju promatrao detalje ljepote prirode koja se budi. Promatrajući mlado proljeće koje još slabašno, ali hrabro niče iz zimskog mrtvila, odjednom se moj jezik raspetljao i s mojih su usana počeli teći glasovi koje nikada nisam govorio, rijeke hvalospjeva Bogu, uz ironično, ali humoristično spoznanje da sam s time dobio potvrdu vlastite pripadnosti tamo gdje nikako nisam htio biti – među nevjernicima! Kako je duhovit taj Isus. Sad mi se smije iz prikrajka, kao kad roditelj koji je bio u pravu slavodobitno govori djetetu: „…nisam li ti rekao da ću ga poslati (Duha Svetoga) …“. E moj Isuse …

Još mi govori: „Sjeti se, ljubljeni, iz čije ruke primaš životni dah. Ne zaboravi da ti je tijelo samo prah, a duša besmrtna na sliku Stvoritelja. Na kojem si putu, kome već sada i ovdje obećavaš vlastitu vječnost? Sve možeš po Onome koji i smrt obeskrijepi Uskrsnućem! Otvaraj se vječnosti suobličen sa svetošću Uskrsloga!“

Neponovljivo čudo života stalno me iznova podsjeća na Jedinog. Poziva Dobroti. Vuče k Istini. Upućuje me uočavati Ljepotu koju svatko u svojoj nutrini nosi. 

Kreposti, vrline, svetost

Total
0
Shares
Prev
Ljubav: Izvor duhovno antropološkog zdravlja – online međunarodni susret

Ljubav: Izvor duhovno antropološkog zdravlja – online međunarodni susret

  LJUBAV: IZVOR DUHOVNO-ANTROPOLOŠKOG ZDRAVLJA Čovjek ne živi samo za sebe,

Next
U dodiru ljepote novog jutra

U dodiru ljepote novog jutra

Piše: Marijana Ištvanović, hagioasistentica Dragi prijatelju, nakon dugih


Ovaj sadržaj je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti  za tiskano ili online izdanje. Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Možda će vas zanimati