Piše: Lana Poljak Branisavljević
UZDIGNI POGLED
Nedavno sam susrela jednu dragu poznanicu koja je doživjela teško i bolno životno iskustvo. Njene oči bile su pune tuge i nesigurnosti. Zapitala sam se tada što joj reći…Postoje situacije u našem životu koje nas “dovedu pred zid”, pred kojima zastajemo, na koje nemamo odgovor. To su trenuci kada se pitamo:” Zašto se to moralo dogoditi? Zašto baš meni?”.
Vjerujem da je svatko od vas barem jednom u životu sebi postavio ovo pitanje. Naš razum želi sve znati, otkriti, saznati, “misli” da baš sve mora biti njemu podloženo. Nameće nam se da uvijek moramo biti jaki, snažni, no istovremeno imamo iskustvo da nam život često donosi situacije na koje nemamo odgovore, koje nadilaze našu ljudsku logiku i objašnjenja, koje nas čine krhkima i ranjivima. Kako tada izdržati, kako nadići bol, uzdignuti pogled? Potrebno je zastati, sabrati svoje misli i zapitati se: “Vjerujem li da je dobro jače od zla? Vjerujem li da postoji izlaz iz ovoga? Tko mi može pomoći?”.
Čovjek može živjeti i preživjeti samo ako je u temelju njegova života Stvoriteljeva ljubav koja ga drži. On jedini ima odgovore na sva naša pitanja, jer mi ne znamo odakle smo došli niti kamo idemo sa zemlje, ne znamo što je ispravno činiti, a što nije. Potrebno je svakodnevno s Njime razgovarati, pustiti Ga u svoju svakodnevicu i pitati Ga: “Stvoritelju moj, što mi je sada činiti? Pokaži mi ono što je dobro za mene. Daruj mi mir, pogled nade i obnovi moje klonule snage.”
Tada je potrebno i polako prihvaćati tu situaciju iz Njegove ruke s povjerenjem da On zna što čini i da će u konačnici biti dobro za naš život. Dugo sam se i sama borila sa brojnim strahovima koji su me preplavljivali. No, znala sam duboko u svom srcu da je moj Stvoritelj iznad svakog mog straha i da u Njegovoj prisutnosti strah nestaje. Iskusila sam tada po prvi put što znači “ludo” vjerovati svome Stvoritelju i nikada se u Njega nisam razočarala.
Proveo me kroz moje “bolno” iskustvo i pokazao mi kako smo s Njime u svakoj bitci pobjednici. Zato, hrabri budimo! Neka svaka ta muka kroz koju prolazimo bude put ka pobjedi duha u našem životu, neka iz nje iziđemo bolji, strpljiviji, odvažniji, zdraviji ljudi.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
