Piše: Marijana Ištvanović, hagioasistentica
Zapitaj se u tišini čime hraniš, odnosno puniš tu predivnu osobu, koja je najvrjednije biće na svijetu i koju je Stvoritelj stavio u tvoje tijelo. Čime je hraniš, iznova te pitam? Toliko se brineš o tijelu, a zaboravljaš da je tvoj duh gladan Dobrote, Istine i Ljubavi.
Ako si klonuo, trenutak je da SADA I ODMAH KRENEŠ! Da se trgneš.
Pođi u tišinu. Možda šarenog lišća više neće biti. No, sunce će sjati! Jutra okupana rosom će svanuti! Bit će i žutog maslačka u travi! Navečer će nebo biti prepuno zvijezda i mjesec će ti sjati! A TI? Hoćeš li izaći i u sabranosti svojeg Stvoritelja uživati u ljepoti koja je stvorena za tebe ili ćeš i dalje mrmljati i gledati u nemoć, baviti se prepričavanjem ružnih događaja, izgovarati ružne riječi, mrziti?
Pođi u tišinu.
Na tebi je da se SADA, dok čitaš ove retke, odlučiš, jer svakog časa se samo ti odlučuješ, čime ćeš hraniti svoj život, svoje dubine, svoj duh.
A sada vidi! Otvori svoje dlanove, zagledaj se u njih… Možda su prazni… Ali znaj da ima Netko tko ti želi dati sve ovo o čemu sam pričala. Na tebi je da progovoriš:
„EVO ME, POPUT PROSJAKA!
Želim postati nov čovjek i okrenuti se na drugu stranu, koja mi nudi ŽIVOT.
Zato, molim Te, Oče moj, tata moj, ispuni te moje dlanove dodirom svoje ljubavi. Neka ta Ljubav zahvati moj život, moje čitavo biće, JER ŽELIM ŽIVJETI!
Želim biti poput malenog djeteta zagledanog u boje jeseni, koje se bezbrižno igra u lišću. Želim ponovno pjevati, radovati se, smijati se. Sve to želim, ali znam da mi to samo Ti možeš dati. I na svemu Ti tome veliko HVALA. Tvoj/Tvoja…” (reci svoje ime)
I ne zaboravi, kad u tvojem životu opet ponestane snage i možda padneš, ima predivnih trenutaka pohranjenih u tebi. Na tebi je da se iznova sabereš, staneš i dopustiš da oni izađu na površinu i vrate ti osmjeh na lice. Radostan ti tvoj život, predragi čitatelju.
