Tomislav Ivančić transkript radio emisije sa HKR-a
Što mislimo pod slobodom? Kada kažemo sloboda, onda mislimo najprije na čovjeka, ne na biljke, ne na životinje, ne na mrtvu materiju. Što to znači biti slobodan?
Biti slobodan znači sve svoje kretnje, sve svoje djelatnosti, sve što mislimo, govorimo, radimo, sve upravljati iz centra svoga vlastitoga bića. To znači da čovjek ne upravlja svojom rukom po nekom instinktu, on ne hoda po nekom instinktu, on nema taj instinkt. I zato dok životinje odmah prohodaju, pačići čim se izlegu iz jaja, odmah plivaju. A dijete ne može odmah hodati, ono mora učiti. Ono vježba. Nema instinkta po kojem bi čovjek mogao odmah djelovati. Čovjek ne može prema nekom instinktu govoriti i misliti. On to sve uči iz svoga vlastitog bića. Odgovorno vježba, dok ne nauči dobro i temeljito sve o životu.
Što je dakle sloboda?
Sloboda je sposobnost da ja odlučujem o svakoj svojoj kretnji. O svemu što ću činiti, što ću misliti, što ću govoriti, kamo ću ići, što ću propustiti itd. Sloboda je moja moć, to je jedna snažna sila, sila duha. Jer kada hoću podići ruku, pitam se kako to činim? Nije to slijepa energija. Odakle dolazi jedna svijest u meni, ta svjesna snaga da ja dignem ruku kako ja hoću, ja ću prste pomaknuti kako ja hoću. Ja ću govoriti ono što ja odlučujem. Iz čega to dolazi da ja mogu pomaknuti nogu jer ja tako hoću? Ili da se neću pomicati kako mi drugi kažu, nego kako ja hoću.
Drugim riječima, moja ruka mene sluša, moj prst mene sluša, moj jezik mene sluša. Moje oči mene slušaju. Moje čitavo biće mene sluša. Ja, dakle, raspolažem samim sobom i tu je bit slobode, raspolagati svojim vlastitim bićem.
I budući da je čovjeku dano ne samo njegovo biće, njegovo tijelo i duša, nego mu je dana i zemlja i sve što je stvoreno, onda čovjek zapravo raspolaže svime. Prema tome, sloboda je čovjekova odluka da zna što će sa prirodom, što će s travama, šumama, vodama. Što će sa raznim lijekovima koje stvara, što će sa strojevima koje je stvorio, što će sa svime time. Čovjek odlučuje hoće li zagaditi prirodu ili ne. To se ne događa po nikakvom instinktu, i u tome je čovjekova sloboda.
Čovjek, dakle, raspolaže ne samo sobom i ne samo da sobom upravlja, nego raspolaže prirodom. Isto tako, budući je čovjeku dana i priroda da njome upravlja, ako on postaje ovisnik o zlu, tada on uništava prirodu i više ne može njome raspolagati. On više nema slobode da njome upravlja, tada je on ovisnik o prirodi i tada je rob prirode.
Tada se javljaju bolesti i katastrofe i tada se javljaju strahovi, jer je sve oko nas uništeno i zagađeno.
Ako se pitamo gdje je izvor svakog dobra i svakog zla: u čovjeku i njegovoj slobodi. Gdje je središte čovjekovog bića, sloboda. Sjetimo se da je bit duha sloboda.
Jesam li ja slobodan da dadem siromahu jesti i piti? Jesam li ja slobodan da ne bacam smeće na ulicu? Jesam li ja slobodan da rijeke ne zagađujem naftnim i drugim otpacima? Jesam li ja slobodan da ne zagađujem zrak svojim dimovima? Jesam li ja slobodan da se odjenem pristojno? Jesam li slobodan za ono što je pozitivno, moralno, čestito, humano, to je daleko najvažnije.
Sloboda je, dakle, sloboda za i sloboda od negativnosti. Ja mogu reći da neću to činiti, to je moja sloboda. Ali pazite, postoji sloboda duha, postoji sloboda tijela, postoji sloboda moje duše, moga biološkog svijeta. Ako ja kažem da neću više psovati, onda ja zaista mogu mirno reći to je moja odluka.
I postoji ta jedna duhovna sloboda koju mi nitko ne može uništiti.
Da je čovjek ne znam kako ovisan o alkoholu, o drogi ili o psovki, uvijek je slobodan reći da neće više uzimati drogu. On može u sebi stvoriti tu odluku, on to može. Ali on više ne raspolaže svojim živcima i mozgom, jer je prestao biti slobodan, prestao je vladati time. Napravio je zlo i izgubio kontrolu nad tim, zato on to ne može provesti. On može reći, ali ne može učiniti. I zato nam treba netko drugi tko će nam pomoći, zato nam treba vježba, korak po korak da vježbamo tu slobodu.
Kao što čovjek može, ako je slomio nogu, reći: „Ja hoću hodati“. Ali ne može odmah, nego kako kost polako zarasta, onda mora vježbati polako prvi korak, pa onda sve više i više, vježbom će dobiti slobodu nad svojom nogom da će noga slušati njega. Jer kad ju je slomio, on je izgubio kontrolu nad svojom nogom. Ali ako sada čini dobro nozi, pa izliječi nogu, pa onda ju vježba, on opet dobiva tu slobodu nad nogom, kontrolira ju, upravlja, vlada.
Da li sada razumijete što je to ovisnost, ovisnost o grijehu, ovisnost o magiji, ovisnost o ljudskim obzirima, ovisnost o zlu, ovisnost o igricama, ovisnost o igrama na sreću, ovisnost o drogi, ovisnost o alkoholu, ovisnost o pušenju, ovisnost o spolnosti i seksu itd. Da li sada shvaćate gdje je cijeli problem?
I u spolnosti postoje razne ovisnosti koje postanu navika, nešto čime više ne raspolažeš, ali ti možeš jednog dana raspolagati. To se može ispraviti, to nije tvoja sudbina ni u kojem slučaju, ti si slobodan. Ti možeš postići slobodu i u tome da ne budeš ovisnik o samozadovoljavanju, o pornografiji, da ne budeš ovisnik na bilo koji način.
Onda ćemo polako iz toga shvatiti na koji način možemo pomoći ovisnicima u raznim situacijama, ali i kako pomoći samom sebi. Svi smo mi mali ovisnici. Jedan u ovome, drugi u onome. Promatram mlade ljude, u ruci cigareta. U drugoj ruci drži kutiju na kojoj piše, pušenje ubija. To znači de se osoba odlučila za to da sebe ubija. Jasno vidi pred sobom to „ubija“. I to ubija njenu pamet, ubija njezin mozak, to ubija sve njezino biće, a cigarete ubijaju još njezina pluća i truju njezine žile i krv. Kako im pomoći, tako da ih poučimo gdje je njihova sloboda i upitamo da li raspolažu svojim plućima, da li raspolažu svojom slobodom, svojim zdravljem.
Na tom području svatko može reći „da“. Zašto trebamo hagioterapiju i susrete s hagioasistentom kroz duže vrijeme? Da uvježbavamo da iz te odluke u slobodi, dakle savjesti, intelekta i osobnosti, da iz te središnje odluke prijeđe to i na tijelo i da tijelo postane slobodno, a ne samo duh. I na taj način oslobađamo čovjeka.
O tome ćemo još morati govoriti, jer sloboda je bitni sastojak čovjeka. Sjetimo se da za slobodu ljudi daju život. Što to znači sloboda domovine, što znači sloboda čovjeka, što znači sloboda vlastite obitelji, sloboda djelovanja, sloboda govora, šta znači sloboda na stotine načina.
I gdje je onda nesloboda? Da li je čovjek slobodan činiti zlo, apsolutno nije, on je tada ovisnik. Čim činiš zlo, postaješ rob zla, gubiš slobodu. Zato je krivo reći: “Mi smo slobodni, pa možemo činiti dobro i zlo”. To uopće nije istina. Mi smo slobodni samo kada možemo činiti dobro. Ako ja mogu činiti zlo, onda ja uništavam slobodu, nje više nema. Ja postajem ovisnik o tome razaranju, ja razaram sebe, uništavam sebe. Sloboda je razorena, nje nema, to nije sloboda. Sloboda je, dakle, moć da uvijek ja mogu činiti odgovorno ono što je dobro.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)