Piše: Anka Severin, hagioasistentica, Zagreb
Za sve što radimo i živimo potrebna je ustrajnost. Ako ne ustrajemo, zastajemo i ostajemo „majstori na pola”. Ustrajati znači biti uporan i ne odustati od onoga što smo odlučili ostvariti, raditi, napredovati, vježbati, odgajati se i duhovno razvijati. Netko je rekao: „Ustrajnost u malim stvarima jest herojstvo”.
Profesor Ivančić piše: „Ustrajnost je vrlina koja čovjeku omogućuje da do kraja radi na dovršenju nekog zadatka. Bez nje čovjek ne može ispuniti nijednu zadaću niti odraditi ijednu obvezu…” (Antropologija, patologija, terapija, Tomislav Ivančić, str. 51.).
Stvoreni smo za velika djela, ali zatrpani smo obvezama i angažmanima pa smo zaustavljeni na putu prema cilju kojem idemo. Da bismo uspjeli doći do cilja poželjno je ustrajati u malim stvarima. Ustrajati u jednome. Zašto u jednome? Puno raznih predavanja, savjeta i knjiga rastresa nas i gubimo nit ustrajnosti. Jedna spoznaja prekrije drugu i nestane ono glavno te se ništa dobroga ne upiše u nas.
No napadnuti smo i kad ustrajemo u jednome; nameću nam se razne misli; nešto nas tjera na to da provjeravamo, uspoređujemo i analiziramo. Velike potrebe tijela i psihe žele prednost i oduzimaju nam puno vremena u danu. Duh čezne za duhovnim, a tijelo i psiha teže za materijalnim i osjetnim. Tako opet ostajemo na mjestu, zakočeni i nesređeni, a život nije stajanje, već stalno napredovanje.
Zbog tih raznih „kočničara” poželjno je u danu izdvojiti određeno vrijeme samo za sebe, samo za rad na sebi, samo za svoj duhovni razvoj i duhovno napredovanje. Ustrajati u malim stvarima, jedno po jedno.
U čemu ustrajati?
Ustrajati u otkrivanju dostojanstva svoje osobe i dragocjenosti života.
Ustrajati u dobru. Dobrota je tkivo postojanja, ulazak u samog Stvoritelja. Stvoritelj, koji je dobar, stavio je u mene dobrotu kako bih bila slična Njemu. Dobrota je i čvrsto tlo pod mojim nogama, i dobro je to što ja postojim. Dobro je što postoje dobri ljudi pored mene. I kad neki nisu dobri prema meni, neću se povesti za njihovim primjerom, već ću usprkos tome odlučiti činiti dobro. Ustrajat ću u dobroti. Čak i ako ne znam kako je to moguće, zna onaj koji me stvorio i koji me i dalje stvara.
Ustrajat ću u zdravim mislima, riječima i djelima. Ustrajat ću u jednoj te istoj dobroj misli, i tu misao riječima ću ostvarivati kako bi ostala trajno učvršćena. Ustrajat ću u motivirajućim riječima, riječima pohvale, nade, očekivanja i zahvale. Ako neka osoba govori protiv druge, neću podržati takav razgovor, već ću si osvijestiti da u svakom čovjeku postoji dobro.
Ustrajat ću u ljubavi. Ljubav se položila u utrobu majke i začela me, ostala je uz mene kroz cijeli život pružajući mi ljubav koja ispunjava svaku moju izranjenost. Ljubav ima svoje mjesto u braku, gdje se ljubav događa, ustraje i vježba. Ustrajat ću u braku i kada sve krene naopako jer ljubav je nepokolebljiva snaga za dobro, razumijevanje. Ljubav je čekanje drugoga da duhovno uzraste. Brak je izabrao mene i, ako odustajem od bračne ljubavi, odustajem od duhovnog razvoja.
Ustrajat ću u istini. Istina mi daje snagu da podignem glavu i izdržim u životu. Mogu doseći istinu, iako mislim da je nedostižna, jer istinu očitavam u dubini. Istina će me osloboditi zarobljenosti u mislima, riječima i djelovanju. Istina je da sam karakterna osoba i da ustrajnost ima vodstvo nad mojom psihofizičkom razinom.
Ustrajat ću u ljepoti. Ljepota je predivna. Ljepota me oplemenjuje. U svemu što doživljavam i promatram zapažat ću ljepotu. Lijepo je što postojim, što mogu raspolagati sobom. Promatrat ću ljepotu i uživati u ljepoti. Lijepo je što mogu biti čovjek za druge.
Ustrajat ću u praštanju. Ako me netko uvrijedi, neću se zagledati u tu uvredu, već ću „povući naprijed”. Ustrajat ću, uvjerena da nisam ono što drugi misle i govore o meni, već sam dragocjena i ljubljena osoba. Tek kad spoznam da sam ljubljena mogu praštati. Praštati je moguće iz razumijevanja da nitko od ljudi nije savršen, da smo svi u manjku zdravlja i da je samo Stvoritelj savršen. On se zauzima za nas i pomiruje nas kad smo u duhovnoj komunikaciji: „Opraštam ti, daj oprosti i ti meni”.
Ustrajat ću u zahvaljivanju. Sve mi je darovano, ništa nisam kupila: ni noge, ni ruke, ni oči, ni uši, ni srce, ni bubrege, ni duhovnu dušu. Zahvalit ću na svemu što imam, a za što do sada nikada nisam imala potrebu zahvaliti. Zahvalit ću i za ono što mi teško pada, jer je to upravo po mojoj mjeri da uzrastem u duhu.
Ustrajat ću u hagioterapijskoj praksi. Praktično ću provoditi ono što treba, kako bih došla do iskustva duha. Ustrajat ću u jednome, kako bi se jedno po jedno upisivalo u mene i obogaćivalo me.
Profesor Ivančić dalje piše: „…raditi dalje baš onda kad mu se više ne da ili se osjeća umornim” (Antropologija, patologija, terapija, Tomislav Ivančić, str. 51.).
Kad sam umorna i spava mi se, a netko traži pomoć, neću ići u krevet koji me vuče, već ću ustrajat pomoći duhovno i psihofizički. Ustrajat ću onda kada mi se ne da raditi, čitati ili učiti, baš ću tada pobijediti umor.
Ako zastanem zbog straha i ponižavanja koje doživim od neke osobe, na primjer profesora, učitelja, pedagoga, liječnika, supruga, tate, mame, šefa, direktora ili prijatelja, svjesna sam da nema savršene osobe. U svakome ima dobro i manjak dobra. Ako se ljutim na drugu osobu te mislim i govorim o njoj ono što nije dobro učinila, raznosim i širim ono loše, a sebe bacam na krivu stranu. Odlučujem biti u dobroti, istini, ljubavi i ljepoti; to je kao okvir u kojem ću ispravno živjeti. Kroz duh ću posredovati: i ti si osoba, nisi nepogrešiva i zato se neću vezati za ponižavanje. Naći ću nešto lijepo i dobro u tebi. Gledat ću te u duši, ispod vanjskog izgleda. I u tvojim je dubinama dobrota. Dobrim ću mislima potaknuti dobrotu u tebi i neka Dobrota zavlada nama.
Ustrajat ću u učenju, školovanju i studiranju. Ustrajat ću i kada mi ne ide, kada uđem u zasićenje od učenja i onog „moram”. Duhovno ću se ojačati u sabranosti i krenuti naprijed. Ustrajat ću u polaganju ispita, pisanju diplomskog, magisterija, doktorata i sličnog. Jedno po jedno. Malo-pomalo.
Sabranost:
Bit ću svjesna toga da se nisam pozvala u život i nisu me samo roditelji stvorili. Oni su željeli dijete, ali nisu me poznavali. Prvi put su me vidjeli kad sam se rodila, a tada sam već bila stara devet mjeseci. Ja sam neusporediva osoba, pozvana u postojanje, potrebna sebi, ljudima i svijetu. Ovaj svijet obogaćen je mojom prisutnošću i po meni je ljepši. Prihvatit ću sebe kao osobu i zahvalit ću za darovani život. Darovana sam samoj sebi. Sebe kao dar ću otkrivati i upoznavati do kraja života. Divit ću se darovnom životu u kojem je upisano da sam ljubljena, cijenjena i dragocjena već po postojanju. U meni je toliko sposobnosti da ih ne mogu sve izbrojiti. Otkrivat ću ih: plemenitost, izvrsnost, čovjekoljubivost, produhovljenost, otmjenost, radišnost, kreativnost, dobronamjernost, duhovnost, savjest, naprednost, ustrajnost…
Do sada sam uvidjela da ne mogu sama kroz život, a kad se oslanjam na ljude, oni me mogu voljeti i ne voljeti, a mogu i otići iz mojeg života. Stvoritelj je Osoba koja nikada ne ostavlja, vječan je oduvijek i zauvijek. Planirao je mene kao osobu i darovao mi život već u začeću te je ostao zauvijek sa mnom. On je uvijek prisutan, ali sam ja bila odsutna.
Danas ti se vraćam. Oslonit ću se na Tebe. Ti si ljubav koja oživljava, ispunjava moje čežnje, obnavlja mi duhovnu snagu i ozdravlja me.
Ustrajno ću ponavljati svaku riječ i rečenicu, jednu po jednu. Ustrajat ću u malim stvarima. Ustrajat ću malim koracima kako bi se ta milina upisivala u mene i ozdravljala me.
Ustrajnost je vrlina u karakteru duhovne duše koja me gura naprijed te osnažuje u osobnosti i životu. To je vrlina koja me štiti od zaostajanja. Ustrajnost me uzdiže i daje mi snagu da prijeđem na drugu stranu i uspijem ostvariti svoje sposobnosti, talente te završiti poslove do kraja. Ustrajnošću nestaje umor i ona daje snagu za rad.
