Piše: Ana Perišić, hagioasistentica CHT Split
Godine radnog iskustva te osobni kontakti s djecom i mladima, ukazali su mi na jedan, po meni, velik problem. Uočavam da se mnoga djeca ponašaju nadasve zaštitnički prema jednom od roditelja. Razlog tome je duga odvojenost od roditelja ili zbog njihovih svađe, ili pak grubo i neprimjereno ponašanje članova obitelji, susjeda i drugih, prema njima važnim osobama. Tako mala stvorenja, a zauzimaju ulogu čuvara svojih bližnjih. Primarnu važnost ima majka, što ne čudi s obzirom na dječju privrženost nositeljici života.
Ne čudi ni dječja reakcija, nego prihvaćanje ‘branjenog’ roditelja da ga dijete zaštićuje, da zauzima neprimjeren stav prema potencijalno neprijateljskoj osobi. Djeca postaju agresivna prema svima koji donekle opetuju isti obrazac komunikacije prema roditelju. Agresiju izražavaju verbalno, čak i fizički, ili duboko u sebi ‘ratuju s neprijateljem’.
Što je povod tim reakcijama? Majka ili otac, zbog svoje ranjivosti i ogorčenosti, pred djetetom, kroz geste, riječi, stavove, pokazuju netrpeljivost prema onima koji su ih povrijedili. Ako se dijete buni i izražava ljutnju, roditelji ih smiruju, tražeći da bude pristojno u komunikaciji, štoviše da ničim ne pokazuje nezadovoljstvo, ili pak potpuno ignoriraju neprimjereno ponašanje djeteta.
Budući da ima izlaza iz te situacije, ili bolje rečeno – stanja, za isto se može utvrditi da je izraz roditeljskog licemjerstva – pristojni smo prema onima koji nas uvrijede, ali im ne opraštamo. Nažalost, ‘klicu zla’ držimo u srcu dokle god žive naši i njihovi potomci, čak do vlastite smrti. Stoga se ne čudimo reakcijama djece – mladih – sutra odraslih osoba, da se zlo nastavlja iz generacije u generaciju.
Koliko god da smo povrijeđeni, djeca ne smiju biti taoci naše boli. Ne smijemo našu nemoć da se pravovaljano obranimo prenositi na tako mala, krhka bića, nego se trebamo izdizati iznad uvreda i vlastitih propusta.
Djeca žele svoje roditelje, žele sklad, ljubav, poštovanje svih u okruženju prema onima koji su im bitni, koji su za njih svetinja. Sigurnost im najprije trebaju pružiti sami roditelji. Stoga početak zdravog odrastanja, svakog pojedinog djeteta, proizlazi iz zdravlja roditeljske duhovno-antropološke stvarnosti, njihove duhovne duše. Kad je osoba (roditelj) povrijeđena, onda prihvaćanje ljutnje vodi u ‘slijepu ulicu’, a odraz njenog stanja dijete iščitava svojim ‘unutarnjim očima’. Duhovno stanje ‘odišemo’, u njemu živimo, naprosto, postajemo ono što nosimo u sebi.
Čovjek može reći da se to događa svakoj osobi, bili djeca ili stariji, no istina da patnju trpimo ne umanjuje istinu da se od nje može biti slobodan. Nije dovoljno samo naučiti komunicirati, nije mudro nastojati zaboraviti negativna iskustva. Važno je dopustiti da ozdravi organ povjerenja. To područje je antropološko, nije primarno psiho-somatsko. Stoga poštujući te zakonitosti, nepovjerenje može postati povjerenje, strah sigurnost, ljutnja i grubost istinska ljubaznost i ljubav. Praštanje je stvarni put u cjelovito prihvaćanje sebe i drugoga kao vrednote.
Samo praštanje donosi zdravlje ranjenom dostojanstvu, praštanje koje uključuje nekoliko ‘koraka’ koji se opetuju, u koje se umom, srcem i slobodnom voljom ulazi, prihvaća ih se:
- Bezuvjetno ti praštam – pretpostavlja istinu da je netko baš tebe obezvrijedio (namjerno ili nenamjerno), ali i spoznaju, kao i vlastitu odluku da u tom zlu, u toj laži o tebi ne želiš ostati; bezuvjetno praštanje zapravo znači osobnu zauzetost da ne daš svoje dostojanstvo, svoju temeljnu vrednotu. To nije amnestija drugoj osobi za neprimjereni čin, jer svatko od nas, pred savješću, odgovaramo za svoja nedjela ili propušteno dobro koje je mogao učiniti. Stoga je potrebno i samome sebi oprostiti, za sve što smo mogli bolje postići, za uzvraćanje za doživljeno zlo, za prenošenje zloće na mlađe naraštaje. Samo kad priznamo zlo i kad se ne damo u ‘zamku’ tuđe zloće, slobodni smo.
- Oprosti i ti meni – gesta je kojom u vlastitom srcu ‘ostavljamo prostor’ za drugoga, onoga koji nas je povrijedio; tražimo oprost za zlo koje o toj osobi mislimo, govorimo, zauzimamo stav; to je prilika da budemo ‘sustvaratelji boljeg svijet’, da budemo kao Bog, čineći samo dobro. Potrebno je, s vremena na vrijeme, i sebi oprostiti, zavoljeti sebe kao patnika, onu osobu koja griješi ali želi i može biti bolja.
- Tražiti dobro u drugoj osobi i očekivati dobar ishod situacije, pomirenje, ozdravljenje povjerenja i stvaranje novih – zdravih odnosa. Unatoč uvredi trebamo imati na umu ljudsku nemoć, jer nas u biti vrijeđaju oni ljudi koji su jadni, sami se osjećaju bezvrijednima, a poneki su uistinu zli. Ne dati čovjeka kao vrednotu, jedino je na što smo pozvani. Gledajući u dobro druge osobe, unatoč mnogim manama, ‘zatvaramo pipke zla’, zaustavljamo ‘zlu krv’. Samo ono što očekujemo, s našim životima se i događa. Ako uđemo u mržnju, i sami postajemo zli, mrzitelji, čak i vlastitu djecu ‘ubijamo’. Ako se unatoč uvrijedi izdignemo, izdržimo u očekivanju dobra, to nam se s vremenom i dogodi. Hoće li se druga osoba promijenit, nije više naša briga, mi smo slobodni. No tisuće primjera pokazuju da su se i najzloglasniji odnosi promijenili, ozdravili, postali prijateljski.
Misliti nam je na sebe, misliti nam je na vlastitu djecu, misliti nam je na pokoljenja. Jer ništa im veće od slobodnih srdaca i čiste savjesti ne možemo pokloniti. U tome je primarna uloga svakog roditelja.
Primjer iz prakse
Susretala sam se povremeno s djetetom čiji su se roditelji razišli, neprimjereno, vrlo bolno za sve njih. Na koncu je samo jedan roditelj preuzeo skrb o djetetu, a drugi se neopravdano povukao i potpuno prestao brinuti o njemu. Dijete se počelo poistovjećivati s ostalim članovima obitelji koji su pazili na njega, a nadasve s roditeljem. No ono što je posebno bilo uočljivo su negativne verbalne reakcije kad se nekome od članova obitelji nešto htjelo spočitati, makar bilo potpuno benigno. Reakcije roditelja bile su neutralne, kao da se ništa ne događa. S vremenom je ponašanje postalo agresivno, te se potražila pomoć.
Uočila se duboka ranjenost djeteta zbog obezvrjeđivanja jednog roditelja prema drugome, te se doznalo da članovi obitelji glasno komentiraju, po njima, negativnosti ljudi iz susjedstva, kao i roditelja koji je napustio dijete.
Uz prvotno neprihvaćanje, članovi obitelji uz koje je dijete odrastalo, počeli su paziti na svoju konverzaciju i maksimalno se kontrolirali da svoja razmišljanja ne izražavaju pred djetetom. Osoba koja je zatražila pomoć krenula je s ‘koracima praštanja’. Nakon kratkog vremena situacija se primirila, nije bilo posebnih povoda za raspravu. Potom, pojedini odnosi sa susjedima su se popravili, postali su opet puni prijateljstva, i na koncu, otvoreno se razgovaralo s djetetom o svim ljudima zbog kojih se osjećalo žalosno i agresivno. Otkrivala se njegova temeljna vrijednost te ga se poticalo da uoči izranjenost zbog koje ljudi o njima govore loše, ili ih pak napuštaju. Dijete je postalo mirnije, pristupačnije, radosnije, slobodnije prema svim ljudima koji ga okružuju.
Drugi primjer je dječaka kojeg su roditelji zanemarili tijekom liječenja, budući da su morali brinuti o ostalim članovima obitelji i nastaviti opsežan privatan posao, od kojeg su svi egzistirali. Dječak narastao, koliko toliko zdrav fizički, ali s izraženim strahovima i nepovjerenjem prema ljudima. Neke članove daljnje obitelji silno je okrivljavao jer nisu pomogli roditeljima, da bi oni bolje skrbili o njemu. Slušajući žalopojke vlastitih roditelja, njegova je muka postala još veća. Stoga je svaka reakcija prema njegovim roditeljima završavala svađom i grubošću dječaka prema dotičnima, tako da su ga i sami roditelji povremeno kažnjavali. Nikad mu nitko nije rekao – oprosti. Njegovo razočaranje i ljudska sebičnost, doveli su ga do potpunog ‘zatvaranja u sebe’.
Hagioterapijski proces je trajao relativno dugo. Mladić je htio pomoć, ali ništa nije prihvaćao kao opravdanje, kao ‘put izlaska’ iz gorčine, ljutnje, osvetoljubivosti. S puno strpljenja i snage duha s kojom mu se naviještala istina o njemu i njegovoj vrijednosti te životnom putu kojim mu je ići, prešlo se na praštanje svima koji su ga povrijedili. Budući da je bio otvoren religioznosti, svjesnost da je Stvoritelj bio, jest i bit će u svakom trenutku njegova života, potpuno mu je ‘omekšala srce’.
Sloboda koja je nadošla ne da se mjeriti niti jednom srećom koju imamo od svijeta. S vremenom se pomirio s roditeljima, oprostio im, ne tražeći isprike, niti razumijevanje. Oprostio je i drugim članovima obitelji i preuzeo ‘objeručke’ svoje poslanje.
Reče jednom prilikom, nakon dugo vremena od hagioterapijskih susreta, kako često mora posegnuti za istim ‘koracima’ jer zlo lako nađe ‘staru pukotinu’ ili se nanovo ‘zalijepi’. Jer povjerenje je najosjetljivije područje svakoga od nas, ono je dar nas drugima, ono je rizik da vrijedimo makar nas drugi nije u stanju prihvatiti. Spoznaja da vrijedimo nije u drugom krhkom čovjeku, nego u Onome od koga jesmo.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
