Piše: Ana Perišić
Najčešće o slobodi govorimo kao sposobnosti da čovjek uvijek iznova čini samo dobro. Sloboda i svijest, glavne su odrednice koje definiraju čovjekovu antropološko-duhovnu stvarnost, njegovu duhovnu dušu. Čovjek može biti, jest i treba biti svjestan tko je on sam, tko mu je Izvor, za što se isplati živjeti. A slobodan je ako pristaje na odgovore koje sluti u sebi, koji su istiniti, dobri, izgrađujući.
No, čovjek nije stvoren od sebe i samo za sebe. Čovjek je na sliku Božju satkan, on je jednota u sebi – u zajedništvu je s drugima. Da bi postojao, ostvarivao se, bio svrhovit, osmišljen, u konačnici sretan, treba drugoga. Čovjek bi najprije trebao poznavati i drugovati sa Stvoriteljem, te s ljudima koji ga okružuju, koji su mu u suživotu. U tim zdravim odnosima stvara se i sposobnost prihvaćanja samoga sebe.
Osobno sam puno puta doživjela kako ljudi robuju svojim principima, misleći da praštajući osobi koja ih je povrijedila gube sebe. Nerijetko sam sretala i one koji su zbog uvreda svojim precima, bez ikakvog upoznavanja mlađih naraštaja, donosili negativne stavove o istima, gotovo ih mrzeći. Mnoštvo je i onih koji preuzimaju za životni stav ideologije svojih predaka, prezirući Boga, moral, Crkvu i sve one koji su joj vjerni. Stvoritelja se ”ubija” u svojim glavama i srcima, jer znaju da je to jedini način da opravdaju svoju pripadnost ideologiji.
Čovjek ostaje u tami ili se kreće put istine i drugih vrednota ako sam na to pristaje. Čovjek je vlastan svoje slobode.
Koliko god bude zaveden ili prisiljen, čovjek odlučuje. Što znači da je put izlaska u slobodu razrješenje konflikata u odnosima. Gotovo da vrijedi zakon fizike, ako priznaješ Stvoritelja, ako znaš da postojiš onoliko koliko si ucijepljen u njegovu apsolutnost, onda si osposobljen biti u suživotu s drugima, isto tako ranjenim, relativno dobrim ljudima oko sebe, ali si samo tada i u stanju prepoznati svoju vrednotu, ono što ti istinski jesi. Lijek, najizvrsniji put jest praštanje. Evo nekoliko primjera iz hagioterapijske prakse.
U Centar je došla mlada žena koju su na vrlo ružan način prozvali na radnom mjestu. Htjela joj se imputirati jedna laž zbog koje je mogla dobiti izvanredni otkaz i biti istinski obeščašćena. Toliko ju je pogodila ta vijest da je završila na višemjesečnom bolovanju uz tablete za smirenje. Njeno zdravstveno stanje pogoršalo se, mada medicinski nije ukazivalo na neko stvarno ugrožavanje zdravlja. Po dolasku na hagioterapiju trebalo je vrijeme ukazivanja na njenu temeljnu vrijednost. Tek se postupno počelo doticati tog nemilog događaja. Jasno priopćavanje što praštanje zapravo znači bilo je odlučujuće. Kad je ta mlada žena shvatila da je to lijek za njenu ranjenu dušu, a ne amnestija osobi koja joj je učinila nepravdu, isti je počela svakodnevno primjenjivati. S vremenom joj je težina oko srca popustila, ćutila je slobodu. No, došao je trenutak susreta s osobom koja ju je povrijedila. Bilo ju je opet iznimno strah. Susret je donio očekivano olakšanje, jer dok joj je išla ususret osluškivala je svoju nutrinu shvaćajući da je slobodna, da je oprostila. Sreća je bila neizmjerna. Uslijedilo je ispričavanje od dotične osobe, ali to ne bi bilo ni blizu dovoljno našoj hagiopacijentici da nije postala slobodna od zla koje joj je po toj nepravdi ranilo srce.
Drugi primjer je vezan za iskustvo osobe koju je povrijedio bliski član obitelji. Razočaranje je bilo silno, no ne samo zato što je uvreda došla od bližnjega, nego zato što je hagiopacijent zatvarao oči pred tim zlom i negativnim ponašanjem svog ukućana.
Ljutnja i gorčina prema samom sebi bila je veća od uvrede. Bila je uočljiva i ljutnja na Boga jer se tražilo od hagiopacijenta da se žrtvuje za dobro obitelji, pomažući dotičnoj osobi. Što god se dotaklo bilo je bolno. Krenulo se s hagioterapijskim zakonitostima u čovjekovoj duhovnoj duši. Ukazivanje na ono što antropološko zdravlje jest, bio je put izlaska iz muke. Pokazalo se koliko je važno prihvatiti istinu o sebi i da će to kao sjeme s vremenom uroditi plodom slobode i dostojanstva. Slika Stvoritelja ozdravljala se kroz istinu koju je donio Isus Krist, budući da je hagiopacijent bio praktični vjernik. S vremenom se istaknula važnost praštanja. Osoba je prihvatila lijek, ispočetka sa skepsom, no s vremenom je ljutnja, svadljivost, osjećaj manjka vrijednosti splašnjavao pa se i smisao tih koraka činio logičnim, učinkovitim. Danas se naš hagiopacijent gotovo bez ikakvih simptoma ljutnje ophodi prema svom članu obitelji, koji je ovisnik te time teško bolestan čovjek. Ta žrtva, da živi uz takvu osobu, za hagiopacijenta više nije problem, jer razlikuje zlo i bolest od samog čovjeka. S praštanjem je nastavio, budući da ima nadu u potpuno ozdravljenje svoga bližnjega.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
