Piše: Marijana Ištvanović, hagioasistentica

Poštovani čitatelju,
prošli puta sam pisala o trenucima nježnosti bake i unučadi pa da ne naljutimo djeda, odlučila sam da ova ljubav ide dalje, pa tako poklanjam puno pažnje i tebi djede, da se ne osjećaš nevrijedan. 

Znaš li djede, da je tvome unučetu potrebna SIGURNOST I MUDROST? Od koga će to naučiti ako ne od svojega djeda, koji je prepun životnog iskustva i mudrosti. Ako si u mirovini, znaj da ti mirovina nije dana da miruješ, već da održavaš svoju kondiciju psihe, duha, a onda i tijela. Uz svoje unuče možeš dalje rasti i razvijati svoje kreativnosti, a ujedno biti dijete pored djeteta.

Izvuci iz te svoje „škrinje“ tolike lijepe događaje koje čuvaš, svoje dječje nestašluke, svoje igre… sjeti se kako si se penjao na trešnju, jurio za loptom po prašnjavome putu, radio na njivi, u goricama, kako si pjevao, možda svirao gitaru, nosio lijepa odjela, naherio kapu, sjedio na čelu stola, radio u tvornici, možda si imao radionicu i bio stolar, možda si bio hrabar vojnik i čuvao svoju domovinu za svoje unuke. Sve ti to govori da si muškarac, baš onakav kakav treba biti, kakvoga te tvoj Stvoritelj zamislio.

Pričaj svome unučetu samo lijepe priče, jer baš od njih tvoje unuče raste zdravo i u slobodi od svakoga straha, jer djed je HRABAR, SNAŽAN, A OPET TAKO NJEŽAN. Baš tebe će unuče poslušati kad mu kažeš: NE BOJ SE KUKACA, PAUKA, MIŠEVA

Baš kao što se LJUBAV OCA I MAJKE, KOJA SE STOPI U JEDNO I PRENOSI NA DIJETE KOJE RASTE U TOJ LJUBAVI I SIGURNOSTI, TAKO DJEDE, I OD TVOJE LJUBAVI UNUČE RASTE U ZDRAVLJU DUHA.

Molim te, sve te vrijednosti koje oplemenjuju ŽIVOT TVOJEG UNUČETA, ugradi u njega, da poraste u HRABROG, POŠTENOG, VRIJEDNOG I PLEMENITOG  ČOVJEKA. A budeš li i ti pored svojeg unučeta kao dijete, GARANTIRAM TI, DA ĆE TVOJ DUH LAKŠE NOSITI TVOJE GODINE I TVOJE VEĆ POMALO UMORNO TIJELO I BIT ĆEŠ DUHOM VJEČNO MLAD, U OČIMA SVOJEG UNUČETA. Zato molim te, OŽIVI SVE SVOJE LIJEPE USPOMENE, JER IH TVOJE UNUČE TREBA. 

Eto, zahvalna sam za ovaj tekst koji je proizašao iz mojih dubina, mojega duha, jer sam se i ja prisjetila nekih lijepih trenutaka iz svojeg djetinjstva, u odrastanju pored svojega djeda. On me učio voziti bicikl i to na muškome biciklu, jer drugoga nije bilo. I kad sam tresnula o betonski bunar, jer se nisam znala zaustaviti, moj me djeda SAMO HRABRO POGLEDAO, REKAO MI DA OBRIŠEM KOLJENA I KRENEM PONOVNO. Baš uz njega sam naučila hrabro sjesti na bicikl i naučila ga voziti.

Sada djede, ti nastavi svoju priču unucima, zahvaljuj na svojim mudrim godinama i nastavi HRABRO DALJE, JER ĆE TVOJE UNUČE BITI PONOSNO NA SVOGA DJEDA. 

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.