Iz arhive, piše: dr. sc. Božo Skoko

Prošle sam jeseni boravio u New Yorku i tom prigodom obišao glasoviti Ground Zero, mjesto srušenih tornjeva Svjetskog trgovinskog centra (WTC-a). Tražeći prigodan suvenir u jednoj od obližnjih suvenirnica, kupio sam prigodnu fotomonografiju Američka domoljubna mjesta – 50 mjesta koja svaki Amerikanac mora vidjeti.

Iskreno, privukla me znatiželja, ali i snažan osjećaj američkoga nacionalnog ponosa. Monografija je ispunjena fotografijama i podacima o mjestima kao što su nacionalno groblje Arlington u Virginiji, Bijela kuća i Capitol Hill te Jefferson i Lincoln memorijalni centri u Washingtonu, Dom neovisnosti u Philadelphiji, Kip slobode u New Yorku, luka Pearl Harbor na Havajima…

Iznenađujuće, ondje su bila i mjesta poput svemirskog centra Houston, vojne akademije West Point, nebodera Empire State Building u New Yorku, mosta Golden Gate kraj San Francisca te brane Hoover u Nevadi. Mladi američki prodavač u suvenirnici s ponosom mi je protumačio kako je riječ o mjestima na koja su Amerikanci ponosni, bilo da ih podsjećaju na svijetle trenutke njihove povijesti, bilo da govore o snazi i kreativnosti američke nacije.Shvatio sam objašnjenje i divio se američkom veličanju njihove kratke i burne povijesti, ali i promoviranju sadašnjosti.

Iz razmišljanja me je trgnulo pitanje mladog Amerikanca – „Iz Hrvatske ste!? Čuo sam da imate bogatu i dugu povijest? Volio bih jednog dana posjetiti Dubrovnik i upoznati druga vaša sveta mjesta… Siguran sam da mnogo toga mogu naučiti iz vaše povijesti.“ „Svakako, svakako dođite! Hrvatska uistinu ima što pokazati!“ – izgovorio sam zbunjeno.

Htio sam govoriti o hrvatskim prirodnim ljepotama, ali je Amerikanac bio povjesničar i zanimala su ga „domoljubna mjesta koja svaki Hrvat mora vidjeti.“ Nažalost, nisam mu baš mogao puno pomoći…

Zašto je u Americi domoljublje „in“?

Tog popodneva dugo sam razmišljao o toj temi, prolazeći podno monumentalnog Kipa slobode, koji na najbolji način simbolizira američku demokratičnost i slobodoljublje. Moram priznati da sam ostao pomalo i postiđen jer se nisam uspio sjetiti baš velikog broja hrvatskih domoljubnih mjesta, koja posjećuju školske ekskurzije, o kojima pišu udžbenici i o kojima se snimaju filmovi, a koja svojim muzejima i multimedijalnim centrima svjedoče strancima o snazi našeg identiteta.

Doduše, sjetio sam se Medvedgrada i Oltara domovine te Tuđmanovih počasnih parada, a onda su me u stvarnost vratile slike zapuštene planinske utvrde nakon promjene vlasti 2000. gdje je nedavno ugašen i vječni plamen. Sjetio sam se Krbavskog polja i moguće crkve hrvatskih mučenika, a onda i svih peripetija oko arhitektonskog rješenja za tu crkvu.

Sjetio sam se Vukovara i tužne činjenice da ga se Hrvatska uglavnom sjeti svakog 18. studenoga. Sjetio sam se groba prvog hrvatskog predsjednika na Mirogoju, koji je redovito zaobilazio donedavni predsjednik. Razmišljao sam o tome gdje se pogubila sva ona hrvatska simbolika razasuta diljem obale, koja govori o hrvatskoj baštini, kulturi i državnosti, osim što se skriva po muzejima…

Gledao sam stotine američkih barjaka kako se diljem New Yorka ponosno vijore na vjetru i pitao – zašto se Hrvati stide istaknuti svoj stijeg, čak i na nacionalne blagdane. Uostalom, kad bismo pitali hrvatske građane o tome kada se uopće slavi hrvatski Dan državnosti, malo bismo pronašli onih koji se snalaze u čestom premještanju nacionalnih blagdana i obilježavanju kojekakvih datuma suvremene hrvatske povijesti, bez svečanosti, bez parada i svega onoga što dolikuje glavnom nacionalnom blagdanu.

Nema sumnje kako bi isti građani spremno odgovorili kako Amerikanci svoj blagdan slave točno 4. a Francuzi 14. srpnja. Njihova duga povijest proslave tog blagdana ne može nam biti izgovor. Budimo realni i priznajmo da živimo krizu vlastitog identiteta, a pitanje nacionalnog ponosa godinama srozavamo. Pritom nam je jedini alibi tobožnji strah od nacionalizma ili tumačenje kako je riječ o šarenoj paradi koja je u biti „iživljavanje potisnutih osjećaja svojstvenih malim narodima s ruba Europe.“

Naprotiv, pitanje nacionalnog ponosa, domoljublja ili patriotizma nacionalno je pitanje par exellence svake normalne demokratske i razvijene države, jer ako ne poštujemo sebe, kako će nas drugi poštovati.

Zapadne zemlje su davno shvatile da na taj način ne samo da jačaju snagu vlastite države, već i duh njezina naroda, koji se pozitivno odražava na njezin cjelokupan razvoj, a prije svega gospodarski.

Poznati britanski teoretičar identiteta suvremenih država Simon Anholt čak tvrdi kako je danas u doba globalne konkurencije i krize nužno potreban „dobroćudni nacionalizam“, odnosno domoljubni motiv koji će narode tjerati na to da vole i poštuju svoju zemlju te se više trude za njezin napredak i opće dobro.

Jasno, to ne znači podcjenjivanje ili omalovažavanje drugih, s čime dežurni kritičari često izjednačavaju domoljublje, prikazujući ga kao nešto nepotrebno ili čak štetno.

Ponosnije zemlje uživaju veći ugled

Nacionalni ponos izravno je povezan i s imidžom koji država uživa u svijetu. Imidž države, naime, uvelike ovisi i o ponašanju njezinih građana, budući da oni u očima svijeta predstavljaju njezine glasnogovornike i simbole, a na temelju njihova ponašanja ljudi u inozemstvu često donose zaključke o cijelom narodu i državi.

Prema tome, informiran, motiviran i ponosan građanin najbolji je promotor svoje zemlje. S druge strane, život u cijenjenoj, priznatoj i od svijeta poštovanoj zemlji uvelike će pridonositi i zadovoljstvu i ponosu njezinih stanovnika.

Prema tome, može se pretpostaviti da ako su građani ponosni na svoju zemlju, da će onda taj ponos pokazivati i u inozemstvu. Tu je pretpostavku istraživanjem potvrdio i Simon Anholt u Indeksu zemalja brendova, putem kojeg je pokušao analizirati kako građani rangiraju vlastitu zemlju u odnosu na druge.U rezultatima iz 2005. godine taj je fenomen došao do punog izražaja.

Naime, svaka od prvih 15 najuglednijih zemalja svijeta stavila je sebe na prvo mjesto, dok su isto učinile samo dvije zemlje od zadnjih 20. Očito se ponovno potvrdila narodna uzrečica – „Ako se sam ne cijeniš, neće te ni drugi cijeniti!“

U tom istraživanju gotovo su svi ispitanici, osim u tri države, svoje narode smatrali najboljima na svijetu. Naime, Nijemci su sebe rangirali na četvrto mjesto, iza Kanađana, Šveđana i Australaca, a Poljaci i Francuzi ispred sebe su stavili Kanađane.

Anholt tvrdi kako Nijemci nisu sigurni kako voljeti sebe, a osnovno načelo ljudske psihologije jest da je teško voljeti nekoga tko zapravo ne zna kako se voljeti. Autor dodaje kako Talijani nemaju nikakvih problema s poznavanjem sebe i uživanjem u tome. Rezultat je – kao što pokazuje Indeks zemalja brendova – da gotovo nitko nema problema s iskazivanjem sviđanja prema njima.

Voljeti sebe očito je preduvjet da bi se nadahnulo vjerovanje drugih.

S time nemaju problema ni Amerikanci, koje autori često navode kao najponosniju svjetsku naciju. Upitani 1991. „Koliko ste ponosni na to što ste Amerikanac?“, oni su u 96 posto slučajeva odgovorili „vrlo smo ponosni“ ili „prilično smo ponosni“.

Godine 1996. ljude su pitali:„Koliko vam je važno što ste Amerikanac?“U 45 posto odgovora ispitanici su svoj izbor označili brojkom 10 („To mi je nešto najvažnije u životu.“); brojku između 6 i 9 izabralo je 38 posto ispitanika, a dva posto ispitanika odlučilo se za 0 („To mi uopće nije važno.“).

Napad koji se dogodio 11 rujna 2001. nije mnogo utjecao na tu visoku razinu izražavanja rodoljublja. Istraživanje provedeno prije pet godina pokazalo je kako je 91 posto Amerikanaca „krajnje“ ili „vrlo ponosno“ na to što su Amerikanci.

Slične rezultate dala su i neka druga istraživanja u kojima su Amerikanci po nacionalnoj osviještenosti i ponosu, odnosno poistovjećenosti s vlastitom zemljom, prednjačili pred europskim narodima. Veličanje Amerike i isticanje njezinih simbola pritom se ne ograničava samo na sportska natjecanja, kao primjerice u Hrvatskoj, već su znakoviti za trajan osjećaj u Amerikanaca.

Većina Europljana umjerenije izražava svoj nacionalni ponos pa mnogobrojni autori s pravom Amerikance nazivaju „najdomoljubnijim narodom na svijetu“.

Religioznije države ponosnije

Neka istraživanja pokazuju kako su religioznije zemlje sklonije nacionalnom ponosu, o čemu vjerno svjedoči i primjer SAD-a, koje sebe smatraju vrlo religioznom zemljom. Richard Rose je proveo istraživanje 1983. u petnaest, uglavnom europskih zemalja, koje je pokazalo da su se „u svakoj ispitanoj zemlji, oni koji su se izjasnili nereligioznima, našli među manje ponosnima na svoju zemlju.“

Ta je razlika između religioznih i nereligioznih u prosjeku iznosila 11 posto. U većine Europljana niska je razina vjere u Boga i istodobno ponosa na vlastitu zemlju. Amerika je, uz Irsku i Poljsku, na vrhu te ljestvice.

Huntington u svojoj knjizi „Tko smo mi?“ piše da je katolicizam bitan za irski i poljski nacionalni identitet, a da je otpadnički protestantizam od ključne važnosti za američki nacionalni identitet. Imajući u vidu te teorijske pretpostavke, možemo se samo zapitati – zašto u Hrvatskoj takav pristup ne funkcionira.

Ili smo slaba katolička zemlja ili su neki drugi uvjeti utjecali na našu nacionalnu svijest.

Agencija GFK iz Zagreba tijekom 2000. godine provela je istraživanje javnog mišljenja građana Hrvatske o Hrvatskoj i nekim drugim zemljama. Sažetak tog istraživanja mogao bi se svesti na to da 44% građana smatra kako je Hrvatska prosječna zemlja, 32 % ih smatra kako je lošija od drugih zemalja, a tek 21 % da je o drugih zemalja bolja!

U usporedbi mišljenja o Hrvatskoj i pojedinim drugim zemljama Hrvatska zauzima tek sedmo mjesto! Ispred nje Hrvati su pozicionirali Njemačku, Austriju, SAD, Italiju, Francusku i Sloveniju. Budući da se podaci s vremenom mijenjaju, treba ih uzeti s rezervom, iako oni jasno govore o vlastitom poimanju naše snage.

Jedan od najpoznatijih hrvatskih komunikologa pokojni Pavao Novosel svojedobno je pisao kako su čak za loše mišljenje naših istočnih susjeda, potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina, dijelom odgovorni i sami Hrvati. Podsjetimo, dio njihovih glasnih intelektualaca i političara Hrvate je smatrao nedržavotvornom nacijom, ljudima koji nemaju pravoga političkog smisla, duhovno i kulturno slabijima, narodom stvorenim za služenje, a ne za samostalnost.

On se poziva na neka egzaktna istraživanja koja su pokazala da je u Hrvatskoj u priličnoj mjeri bila prisutna takozvana «podanička» politička kultura. Tako u knjizi „Europa 92. i Hrvatska 91.“ Novosel piše: Kad bismo samo prije nekoliko godina nekom našem običnom čovjeku postavili pitanje samodefinicije, on bi, uz časne iznimke, sebe odredio kao pripadnika «malog», «skromnog» naroda, naroda koji doduše živi u jednoj od najljepših zemalja svijeta, ali to i tako nije njegova zasluga.

Ukratko, mi smo Hrvati po svojoj samodefiniciji skromni, što onda uključuje i to da su drugi bolji od nas.

Između jugoslavenske prošlosti i europske budućnosti

Misliti dobro o svojoj zemlji ne znači pretjerivati u ocjeni njezinih mogućnosti, dosega i značenja, o čemu se dosta govorilo proteklih godina. Tako je komunikolog Pavao Novosel još 1991. godine predlagao da se hrvatski narod mora promijeniti te „postati narod, koji je svjestan svojih vrijednosti, narod ponosan na svoju povijest i, još više, ponosan na budućnost koju će sebi stvoriti.“

On se zauzimao za to da se nova hrvatska nacionalna svijest mora definirati kao nacionalni ponos, kao uvjerenje da smo jednaki sa svim ostalim nacijama u Europi i svijetu. To, dakako, ne znači da bi sada trebali nerazumno odbacivati sve što dolazi od drugih.

Naprotiv, naš razvoj, kao i razvoj drugih nacija, i nadalje će se sastojati u tome da prihvaćamo sve vrijednosti koje nam dolaze od drugih i da se na taj način integriramo u širu međunarodnu zajednicu, ali je isto toliko jasno da to moramo činiti bez podcjenjivanja svojega, dakle s punom sviješću o tome koliko i sami vrijedimo.

To je posebno važno shvatiti sada kad se nalazimo pred vratima Europske Unije i biram kako ćemo ući u tu zajednicu–kao ravnopravan član kojeg će poštovati i diviti mu se ili kao siromašan rođak kojem se progledalo kroz prste.

Uistinu je stvar u vlastitoj prezentaciji nacionalnih vrijednosti.

Tijekom rata, a i nakon oslobađanja okupiranih državnih područja, doduše, nastojalo se pristupati izgradnji takva identiteta o kojemu je Novosel pisao, čak i uz potporu najvišega državnog vrha.

Međutim, nekada se «gradnji identiteta» pristupalo i pomalo nestručno pa i iritirajuće, a nekada se i malo pretjerivalo u pozicioniranju Hrvatske na novoj geopolitičkoj karti svijeta. Početkom 2001. godine, nakon odlaska Hrvatske demokratske zajednice s vlasti te dolaska socijalno-liberalne koalicije, doživjeli smo dijelom negiranja toga «nacionalnog identiteta u nastajanju».

Naime, pojedinim potezima nove vlasti dovedene su u pitanje ili su čak zanemarene ranije promovirane vrijednosti (na simboličkoj razini: počasna garda, Oltar domovine na Medvedgradu, vojne parade, velebne proslave Dana državnosti i Dana zahvalnosti, čak je premješten «prepoznatljivi» Dan državnosti s 30. svibnja na 25. lipnja…).

A Domovinski rat i oslobodilačke akcije, koje su – prema pisanju mnogobrojnih autora – vratile ponos i nadu hrvatskome narodu, počele su se razmatrati i s drugih (često uglavnom negativnih) aspekata, koji su umanjili njihov nacionalni značaj.

Iako su se neke aktivnosti poput istraživanja ratnih zločina i suđenja odgovornima na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu uistinu trebale dogoditi i prije, njihova loša «izvedba» dijelom je utjecala na «rušenje» samosvijesti i nacionalnog ponosa. A tome su svakako pridonijeli i «pritisci» te «tutorstva» različitih međunarodnih institucija, čiji su potezi dijelom shvaćeni i kao ugrožavanje hrvatske samostalnosti.

S druge strane, «rušenje mita o hrvatskoj posebnosti» načeto je i velikim gospodarskim problemima, kad je u prvi plan došla životna egzistencija.

Zašto je u Hrvatskoj domoljublje „out“?

Za nedovršen proces jačanja hrvatskog identiteta i slabljenje osjećaja nacionalnog ponosa krivnju treba tražiti među najvišim hrvatskim državnim dužnosnicima, tijekom proteklog desetljeća, koji su skrb o nacionalnom identitetu, simbolici pa i nacionalnom osjećaju doživljavali prilično „out“.

Nastojeći ispraviti poneku grešku Tuđmanova pretjerivanja, odlazili su u potpunu krajnost i brigu o tim ključnim nacionalnim pitanjima pretvarali u stihiju ili je srozavali na razinu ispodprosječnosti. Mediji i obrazovni sustav, kao najjači promotori nacionalnog identiteta, slijedili su njihov primjer…

Nasuprot priličnoj neodgovornosti na domaćem terenu, mnogobrojni primjeri iz razvijenog svijeta pokazuju kako su upravo pojedini državnici uvelike pridonosili jačanju nacionalnog ponosa, pa čak i jačanju identiteta i imidža vlastite države.

Na pravom putu u tome je i američki predsjednik Obama. Jasno, riječ je o tzv. vizionarskim vođama koji su svjesni snage nacionalnog identiteta, prema njemu se odnose s dubokim poštovanjem, baš kao i prema svojim prethodnicima. Oni na tim temeljima definiraju jasan zajednički cilj, odnosno promoviraju viziju zajedničke budućnosti i smisao za buduću ulogu države u svijetu.

Sve to rađa nacionalnim ponosom i svojevrsnim dobroćudnim nacionalizmom u narodu, koji zagovara Anholt kao temeljnu pretpostavku brendiranja vlastite države u očima drugih. Obrazovanje je također važno u procesu jačanja nacionalnog identiteta, a posredno i imidža. Država mora početi obrazovati djecu da budu informiraniji, entuzijastičniji i ponosniji zagovaratelji vlastitog naroda.

Spomenuti Anholt takav pristup smatra čak i učinkovitim načinom kontrole gubitka populacije, jer ako tinejdžeri i mladi ljudi osjećaju da je mjesto u kojem žive u središtu zbivanja, da ga ljudi u drugim mjestima diljem svijeta cijene i poštuju, mjesto za koje ponosno tvrde da je njihovo zbog pozitivnih reakcija s kojima se susreću kad god nekoga upoznaju, puno su manje šanse da će oni podleći moći brenda nekog mjesta koje je glamuroznije i udaljenije, te se jednoga dana odseliti.

Hrvatska očito u svojim rukama ima moćno oružje. To je domoljublje. Može ga iskoristiti – ako ne zbog odgovornosti prema naraštajima koji su stoljećima umirali za ovu državu – onda zbog pragmatičnih razloga. Možda ćemo ponosom, zajedništvom i poštovanjem svoga lakše prebroditi krizu.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.