Piše: Kristina Jukrović
Nedavno sam imala priliku provesti malo više vremena s djecom. Ona su me podsjetila kako je život nešto sasvim drugo od onoga kako ga mi “odrasli” živimo. Zaboravili smo na jednostavnost života. Kako je jednostavno pristupiti drugoj osobi i reći iskreno ono što ovog časa želim, razmišljam, trebam, dajem i što mi se događa. Biti slobodni, iskreni i neposredni kao djeca – koja je to milina! Tako je lako s njima komunicirati!
Kako je jednostavno učiniti život zanimljivim čim, na trenutak bar, otvorim vrata znatiželji i usudim se postavljati pitanja, propitivati; bilo u mislima, bilo naglas. Čim se pitam, stiže odgovor, kada tad! A mi “odrasli” kao da smo zaboravili kako je to; upitati se. Živimo nekako šablonski, kročimo po utabanim stazama jer tamo je kao “sigurnije”. A što je to sigurnost? Gdje ju pronalazim danas, u ovom prolaznom i krhkom svijetu?
Skloniji smo skrivati se iza maski različitih boja i oblika negoli biti originali, biti svoji, pa ma ne znam kako time “stršali” usred prosječnog, usred standardnog, usred očekivanog. A zar ljepota života nije upravo u neočekivanom, u onom iznenađenju koje sa sobom nosi svaki dan? Pa te onda iznenadi nekim nenadanim susretom koji te razvedri, ili probudi te na rano jutro nekom novom spoznajom, ili ti stigne neočekivani dar na kućnu adresu.
Biti kao dijete, oduševljen i zahvalan; kad se po prvi put voziš tramvajem, kad vidiš neku novu egzotičnu životinju u zoološkom vrtu, kad jedeš hranu ili slatkiš koji ti se sviđa, kad uspiješ izdržati napor dugog hodanja i vrućinu dana, kad podijeliš zadnju kapljicu vode sa drugim … Kojeg li bogatstva života upravo u tom zapažanju naoko običnih stvarnosti oko nas. Pravo osvježenje je bilo gledati djecu kako jednostavno žive! Ona znaju primijetiti, diviti se, znaju razmišljati i pitati se, ona znaju maštati, planirati, ona nemaju problema sa poslušnošću, lako se sve dogovorimo, kod njih nema pretjeranog otpora, lako opraštaju, spremni su ponuditi pomoć i spremni su uskočiti u svaku novu situaciju.
Pitala sam se u čemu je razlika, kako to da djeca mogu živjeti jednostavno a mi “odrasli” smo skloni sve nekako komplicirati. Čini se da je ključ u povjerenju. Djeca vjeruju da ih “odrasli” vole, djeca vjeruju da im sada daju ono najbolje što imaju i da im odgovaraju na njihova pitanja najbolje što znaju, djeca vjeruju da je svaka nova situacija dar, pravi izazov i prilika za usvojiti neku novu vještinu a ne “gnjavaža” i prijetnja. Djeca znaju da su tu mama i tata koji imaju rješenja za svaku njihovu situaciju. Djeca jednostavno očekuju samo dobro. Njihovo srce je čisto od negativnih iskustava i nepovjerenja.
Kako ponovno biti dijete!? Ne možemo se vratiti u mladost, ali možemo oživjeti duha u sebi. A duh je uvijek mlad! Njega oživljavam u sebi čim se upitam: Odakle meni život? Odakle ovaj svijet u kome živim, ovo tijelo, ovaj zrak koji dišem, ova pluća koja rade i noću dok spavam? Odakle “rijeka ljudi protječe” poviješću čovječanstava i “u toj istoj rijeci plovim i ja”? A kamo ja to “uvirem”, u koje “more života”? Zatim je potrebno ukloniti prepreke povjerenju; svako zlo i laž izbaciti iz svog srca i poželjeti biti slobodna/slobodan samo za dobro i istinu. Jer jednino se u dobru i istini može živjeti.
Dovoljno je samo malo izdignuti se iznad ovih malih, sitnih misli, svakodnevnih briga, obaveza, nesporazuma, ograničenja, nemoći, boli… i pogledati čitavu stvarnost u koju sam već začećem uronjen(a). Prepustiti se tad s povjerenjem svom Stvoritelju i početi jednostavno živjeti! – znajući da me one Ruke i ono Srce, koje me “otisnulo u rijeku života”, i sada nekako “nose”. A jednog dana te raširene Ruke i Srce dočekat će me sa nagradom, zato što sam imala/imao hrabrosti živjeti jednostavno, s povjerenjem, što sam znala/znao radovati se životu i primati ga sa zahvalnošću od Stvoritelja svaki dan!
Kad imaš Svemogućeg Stvoritelja za svog istinskog Roditelja, tad možeš biti opušten, jednostavan i sretan kao dijete! Dovoljno je samo na tren zastati i upitati se: Zar je moguće da postoji Tata sa srcem Majke, koji vodi ovaj svijet i život svakog čovjeka! Zar je moguće da je i moj život u sigurnim Rukama te Apsolutne Ljubavi?!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Diplomirani ekonomist, teolog, po zanimanju dizajner informacijskih sustava a po zvanju evangelizator i hagioasistent.
Rođena u Opatovcu, prekrasnom slavonskom selu blizu Nove Gradiške, dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu.
Karizmu Zajednice Molitva i Riječ (ZMR) upoznala 2000. na jednom od seminara za evangelizaciju i od tada kroz formaciju ZMR započinje cjeloživotno osposobljavanje za zvanje evangelizatora i hagioasistenta.
Od 2011. volontira u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje zadnjih pet godina aktivno djeluje i kao hagioasistentica.
