Piše:Marija Gudek, hagioasistentica u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu
U Centar za duhovnu pomoć dolaze i bračni parovi koji ne mogu ostvariti
čežnju da dobiju dijete. Nekima su liječnici predložili umjetnu oplodnju. Znaju doći s
pitanjem: „Zašto Crkva brani takav način začeća?“ Zar je moguće – medicina mi nudi
rješenje, a Bog ne dopušta da ga ostvarim?
Oni koji su već pokušali dobiti dijete takvim putem često drugačije razmišljaju.
Nose u sebi neku neodređenu krivnju, tjeskobu i nemir. Sjećam se jednog muškarca
koji je došao izravno iz bolnice, nakon što je dao spermu. Ono što ga je razočaralo i
učvrstilo u spoznaji da to nije način na koji on želi ostvariti svoje roditeljstvo – bili su
erotski časopisi koje mu je sestra ponudila.
Posljednjih smo desetljeća svjedoci naglog razvoja znanosti, ali i mogućnosti
primjene znanstvenih otkrića. Što su veće mogućnosti, veća je i odgovornost pred
savješću. Smije li čovjek prihvatiti sve što mu je ponuđeno?
Još sedamdesetih godina prošlog stoljeća Van Rensselaer Potter u svom djelu
„Bioetika – most prema budućnosti“ upozorava na potrebu uvođenja globalnih
moralnih normi zbog naglog razvoja znanosti. Ako ne bude globalne moralne norme
koja regulira zahvate u život, čovječanstvo bi moglo nestati, jer će si tim zahvatima
„srušiti most prema budućnosti“.
Upravo je to problem bioetike danas, jer je ona (kao i etika općenito) podložna
pluralizmu mišljenja. Liberalizam, utilitarizam ili kontraktualizam – vrlo će različito
procjenjivati moralnost zahvata u život.
Svi ćemo se složiti da je ljudski život vrhunska vrijednost, da on nikada ne
smije postati predmet manipulacije, zloporabe i nepoštivanja, ali… kada i kako
nastaje ljudski život? Kada nastaje čovjek kao osoba? Odakle život?
Biologijske znanosti promatraju kako nakon oplodnje nastaje posve nova,
jedinstvena ljudska jedinka. Genetski to više nije ni otac, ni majka, nego novo ljudsko
biće – zigota, embrij, zametak… U tom sićušnom ljudskom biću dolazi do naglog umnažanja stanica, njihova tijesnog međusobnog povezivanja, te organiziranja prema planski jedinstvenom razvojnom procesu… U razvoju djeteta nema kvalitativnih skokova, nego pratimo kontinuirani razvoj.
Hagioterapija promatra čovjeka kao biće u kojem je ujedinjena i materijalna i
duhovna komponenta. Čovjek je duhovna duša, odnosno oduhovljeno tijelo već od
začeća. Roditelji su u svom bračnom činu tek suradnici s Darovateljem života, koji u
trenutku začeća čovjeku neposredno stvara osobnost.
Sve upućuje na to da se od začeća u majčinoj utrobi razvija jedinstvena i neponovljiva osoba duha, psihe i tijela koja od svojih roditelja očekuje bezuvjetnu ljubav, prihvaćanje i sigurnost.Zato je za nas prihvatljiva jedino personalistička bioetika, koja u središte stavlja vrijednost ljudske osobe u njezinoj cjelovitosti, od začeća do prirodne smrti, respektirajući dostojanstvo i pravu narav čovjeka.
Na koji način IVF oplodnja ranjava čovjeka?
Duh je potpun od začeća i od tada sve registrira. U čovjeka postoji sjećanje na
svjesnoj razini (nakon 3.-5. godine), a kod embrija se radi o pamćenju na staničnoj
razini, koje je djelatno od začeća i utemeljeno na principima kvantne fizike i kvantne
biologije (bioinformacija).
Za duhovno područje bitna je ljubav i dijete je doživljava i upija od samog
začeća. Zajedništvo i nježnost roditelja u dijete utiskuju svijest da je sigurno,
zaštićeno i prihvaćeno. Sam postupak oplodnje in vitro (u laboratorijskim uvjetima)
ranjava dijete na samom početku života – dijete doživljava nedostatak ljubavi, a time
manjak povjerenja, sigurnosti i zaštićenosti. Iako roditelji vjerojatno silno žele dijete,
ono zbog spomenutih okolnosti nosi subjektivan doživljaj nedostatka ljubavi.
Najčešće ulaskom u pubertet tako duhovno ranjena djeca reagiraju na dva
načina: ili su nesigurna i povlače se u sebe ili postaju agresivna, najčešće prema
roditeljima. Ta djeca često osjećaju i lažnu krivnju, pa postaju samoagresivna. Želja
za samouništenjem može biti jasno artikulirana ili latentna, izražena u bavljenju
rizičnim sportovima ili ulaženju u situacije koje su opasne po život.
Drugi je problem u tome što se s namjerom uspješnije oplodnje in vitro
oplođuje veći broj jajašaca i time dobiva veći broj embrija. Oni koji nisu dobili šansu
da se prvi put prenesu u maternicu, zamrzavaju se na niskim temperaturama. Ne
pruži li im se šansa da budu preneseni u maternicu majke gdje će se razvijati do
rođenja, ostaju u zamrzivaču, ovisno o zakonskim propisima pojedine zemlje.
Smrtnost embrija začetih u epruveti je velika. Prof. Sgreccia govori kako od
100 embrija oplođenih in vitro do majčinog naručja dođe njih tek 5! U nastojanju da
se rodi jedno dijete, toliko njegove braće i sestara umire…
Kod djece čiji je život započeo umjetnom oplodnjom, može se zamijetiti postojanje „sindroma nestalog blizanca“ (D. Chamberlain) i „sindroma preživjelog“ (B. Bayle) koji se javljaju kao sjećanje djeteta na događaje vezane uz proceduru umjetne oplodnje – odabir i uništavanje manje vrijednih zametaka (tko ima pravo na to?!), zamrzavanje i odumiranje zametaka. Ta se psihopatologija kod preživjele djece javlja u dva oblika:
- prvi je obilježen krivnjom i podsvjesnim samooptuživanjem: „Ja sam živ –
dakle odgovoran sam za smrt ostalih.“ - drugi je vezan uz osjećaj svemoći: ja sam neuništiv, ja sam nadživio ostale.
Hagioterapijski pristup
U hagioterapijskoj praksi često sam susretala žene koje su pokušavale
oplodnju in vitro. Kod njih su se mogli zamijetiti znakovi postabortivnog stresnog
poremećaja: krivnja, bol duhovne naravi, potištenost… S obzirom na te simptome
primjenjivala se i terapija.
U Centar je dolazila i žena koja je nakon nekoliko neuspješnih pokušaja rodila
djevojčicu. Razlog njezina dolaska bio je taj što se djevojčica trza u snu i čini joj se da
tada proživljava neku bol. Majku smo poučili kako će djevojčici pomoći kroz duhovno
područje. Nakon što je majka primjenjivala hagioterapiju i na sebi i na djevojčici,
simptomi su nestali.
Pamtim i slučaj petnaestogodišnje djevojke koju je majka dovela, zabrinuta, jer
je njezina kći od uzornog djeteta postala agresivna prema roditeljima, ali i
samoagresivna. Počela se samoozljeđivati i prijetiti samoubojstvom. Majci nije bilo
jasno što se dogodilo, jer je njezina kći uvijek „imala sve što je poželjela“, ali i „puno
ljubavi“. Iz upitnika koji je ispunjavala majka doznala sam da je kći rođena nakon
heterologne oplodnje (sjemenom nepoznatog donatora). Zakonski je otac djevojčin
ginekolog, koji obavlja i pobačaje. Djevojčina je patnja bila uzrokovana nedostatkom
ljubavi, ali i odmakom roditelja od moralnih vrijednosti, te odmakom od istine…
Uzimajući sve to u obzir, kroz hagioterapiju sam djevojci posredovala ljubav,
povjerenje; te je učvršćivala u dobroti, istini i sigurnosti… Na hagioterapijske
susrete dolazile su odvojeno i majka i kći. Majka je počela drugačije promišljati o vrijednosti života, a djevojka je zavoljela sebe, stekla radost, vedrinu i mir, te se uključila u neke kreativne aktivnosti.
Među osobama koje su dolazile na hagioterapiju zbog nemogućnosti da dobiju
dijete, uočavala sam vrlo raznolike uzroke:
- strah od intimnosti zbog spolnog zlostavljanja koje je osoba doživjela u
djetinjstvu ili mladosti (ponekad bračni par uopće nije imao intimne odnose) - grižnja savjesti zbog učinjenog pobačaja
- obiteljska situacija u kojoj je otac zlostavljao majku (npr. tukao ju je dok je bila
trudna s osobom koja sada traži pomoć) - grijesi protiv života u obitelji (ili kod predaka).
S obzirom na uzroke pomagala sam tim osobama da dođu do duhovnog
zdravlja. Za sve njih bilo je temeljno važno da zavole i prihvate sebe… da svoj život
prihvate kao najljepši dar, naprosto da se zadive nad tajnom života i da razvijaju
povjerenje prema Stvoritelju. Poticala sam ih da povjeruju u ostvarenje svojih čežnji
za djetetom, ali da ne budu usredotočeni na ono što im nedostaje, nego da u
konkretnoj situaciji pronađu smisao života. Roditeljstvo se, osim kao tjelesno,
ostvaruje i kao duhovno rađanje.
Primjena hagioterapije u ovim slučajevima najprije se očitovala u obnovljenoj
ljubavi i nježnosti među supružnicima. Nakon nekog vremena počele su stizati
radosne vijesti i fotografije novorođene dječice….