Piše: Božena Čizmin

Bol i patnja su nezaobilazni suputnici na životnom putu. Šetala sam nakon olujnog nevremena uz drvored i ugledala slomljeno stablo trešnje. Nezreli zeleni plodovi visjeli su sa slomljenih grana. Tako me zabolio taj prizor. Kao život koji se nikada neće imati prilike razviti i razveseliti nekoga. Slično me boli kad ugledam napuštenu kuću, ispucalih zidova sa davno zatvorenim prozorima u kojoj nitko više ne prebiva i iz koje se smijeh više ne čuje. Ili kad ugledam usamljenu sirotinju s vrećicom u ruci i starim, probušenim cipelama…

Svakoga dana nešto zaboli. Ponekad zaboli tijelo, ponekad vriju emocije, a ponekad boli duša. Ponekad je život tik do smrti. Svaka patnja i bol unose nemir u čovjeka. 

E, pa nisu patnja i bol neprijatelji, nego nemir! Shvatila sam to kao otkriće jednoga dana.

Nemir je kao neki nasilnik koji neprestano želi provaliti u prostore moje duše. U čovjeku najednom nastane borilački ring. Dobro i zlo se natječu za prevlast. Kao lančana reakcija nakon nemira javlja se tjeskoba, a tjeskoba stvara nepovjerenje. Ono vodi u strah, a strah u očaj, krivicu i besmisao.

Najteže je kada patnju doživljavam kao kaznu i krivicu. To je najveća laž. Ne postoji ništa pred Stvoriteljem za što bih bila optužena. Kakvi god bili moji životni putovi, tu sam pored njega koji sve okreće na dobro, koji me razumije i vodi. Što se više prepuštam, manje je patnje. 

I u međuljudskim odnosima važan je mir. Snažne emocije, žustre riječi i gubitak kontrole unose nemir i vode u razdor.

Nitko ne želi patiti. Normalno je da čovjek traži izlaz, jer stvoren je za život, za ljepotu i ljubav. Ali, prije nego počne očajno tražiti izlaz, potrebno je da čovjek prihvati patnju, što znači da stvori mir u sebi. Ona navala emocija koja me želi stisnuti uz kut i natjerati na poraz nestaje kada prihvatim patnju i sve ono što se pokrene u meni. Priznajem, htjela bih biti drugačija i bolja, ali sad prepoznajem da je i to moja patnja.

Mir je napor koji vrijedi truda.

Patnji treba pogledati u oči, reći: “Tu si, neću bježati!” Mir je snažno oružje koje se aktivira snagom volje, snagom duha i snagom povjerenja. Prihvaćam i vjerujem, moje su glavne riječi u tim trenucima. Ne pružati otpor, glavno je oružje mira.

Gdje je temeljni izvor mira? U meni sigurno nije. U Stvoritelju koji me ljubi taj je izvor, u svijesti da nisam sama i da dobro ima svu vlast.  Darovati Stvoritelju svu patnju prihvaćanjem, rađa mirom. Mir je izlaz iz patnje i put do Stvoritelja.

Osim toga, davno sam iskusila – patnja je samo kušnja, vrata u novo, promjena ustaljenog života, nova stepenica, moj rast, izlaz. Zašto se uznemiravati…?

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.