Tomislav Ivančić, 7. studij, transkript

Duh je temeljna terapija za svaku antropološku bolest, za svaku ranjenost, traumu, strahove, depresije. Da bi terapija dotakla hagiopacijenta, hagioasistent mora biti povezan s Duhom Svetim. Jer Samo Bog može otvoriti zatvorena vrata pacijentova srca. 

Hagioasistent mora imati duboko iskustvo Duha Svetoga i njegova djelovanja u svom životu i zato, kad prisustvovati na barem tri evangelizacijska seminara, ući u iskustvo Duha koje smo nazvali “Bljesak”, svakodnevno odvojiti bar sat vremena za osobnu molitvu, to je ono minimalno što se traži od hagioasistenta. Kad biste uzeli malo više od toga, pa se zaljubili u to, o, vi biste bili genijalci. Onda bih ja sjedio ovdje, a vi biste ovdje za mikrofonom poučavali o tome. 

Zbog čega smo tako jadni? Zato što ne damo Bogu da nas mijenja, ozdravlja i čini inteligentnima. Mi nemamo vremena za Boga ni trenutka. Mi nemamo vremena da mu otvorimo vrata srca. Ili radimo cijeli dan, ili brbljamo molitve. Brbljanje molitve ne otvara vrata Bogu. To jezik priča. Ne možeš  jezikom dokučiti Boga. To je kao “jezikova juha”. Od juhe koju jezik izrazi nema pravog jela, jezik kaže: evo juha, a nje nema. Tako i taj pacijentov lijek. U tebi mora biti taj lijek. 

U tebi mora biti ta snaga. A da bi to bilo, potrebna je otvorenost, kao cvijet što se otvori, kao lišće stabla kad se otvori suncu i kiši. Nas nitko nije učio biti 24 sata s Bogom. Sveti Pavao kaže da molimo bez prestanka, a mi smo uzeli suprotno od toga: ne moliti bez prestanka, to da. Ne moliti bez prestanka. Dakle, đavao je tako lukav: ili ti kaže da imaš mnogo posla te da je onda Božja volja da ti stalno radiš za svoj trbuh, ili, s druge strane, moli ti samo, moli, moli, moli, a ni jedno ni drugo te ne otvara Bogu. Moraš se svjesno otvoriti Bogu.

Što vrijedi da dođeš u apoteku i kažeš magistri: Molim vas lijek, molim vas lijek, molim vas lijek, molim vas lijek, za srce, za srce,… a kaže vama ona: Gospođo, Vi ste za psihijatriju, a ne za lijek. Što vi to trebate?Za srce, za srce, za srce… Takvi smo mi. Priznajete li? Ako ne priznate, onda  vam se ni ne prašta… Gdje bismo mi to, profesore… Vi tako molite, mi pametno molimo… Zna đavao što radi, on se 25 sati dnevno trudi da te zavede i odvede od Boga, a ti se pola sekunde trudiš da budeš s Bogom. Kad bi bar i toliko. Tu je cijeli problem. 

Prijatelji dragi, ili ste pobožnjaci i niste s Bogom ili ste ateisti i niste s Bogom. Ne valja. Hajdemo ga naći. Duh tako čezne biti s tobom, razgovarati s tobom.

Ja ne znam kako mora biti Bogu. On je cijeli dan s vama, vi idete na ručak, on misli da biste ga valjda pozvali. Ma kakvi, vi idete spavati. Zatim misli da ćete ga valjda pozvati da vas pokrije, da vam dadne miran san. Ma kakvi. Idete na put, pa misli da ćete ga povesti sa sobom, ma kakvi, ostade on vani i plače.

Pa Bog je kao zrak koji dišeš i kad nisi s njim, ti patiš. I ti veneš, tvoj život se razara. Ali On je osoba. On nije nešto. On je prijatelj, dragi moj. Zašto ne volite Stvoritelja? Zašto ste vi tako protiv Njega? Zašto je vama On tako stran?