Piše: Ivan Zmijanović, dr. med. spec.ginekologije i porodništva, uži specijalist fetalne medicine
„Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko god je od istine, sluša moj glas. Reče mu Pilat: ‘Što je istina’?“
(Iv 18,37-38)
Ovaj ulomak iz Ivanova Evanđelja govori o suđenju Isusu. Tu prepoznajemo sljedeće likove: Židove, Pilata i Isusa. Što više o tome razmišljam, sve me više podsjeća na problem pobačaja. Kod pobačaja imamo tri lika: roditelje, liječnika i nerođeno dijete. Roditelji od liječnika traže da ubije njihovo nerođeno dijete, kao što su Židovi od Pilata tražili da ubije Isusa. Pilat odbija pogubiti Isusa jer na njemu ne nalazi krivice, ali Židovi ne odustaju. Traže smrt. Roditelji također ne odustaju, traže smrt. Roditelji traže smrt za svoje dijete. Zakon im to omogućuje. Zašto roditelji traže smrt za dijete? Zato što su ih uvjerili da to još nije dijete. Kad dijete počinje biti dijete? Što je istina? Kad počinje život? Koja je to crta koju nerođeno dijete treba prijeći da bude zaštićeno? Kad netko ubije ženu trudnu 10 tjedana, odgovara li za jednu smrt ili njih dvije? Što je istina?
Kao Pilat, koji je oprao ruke i Isusa isporučio Židovima da ga ubiju, tako sam i ja. Što ja imam s tim što roditelji žele ubiti svoje dijete, pa zakon im to omogućuje, zar ne? Ja sam tu samo onaj koji će to sve obaviti, ništa više. To nije moja stvar. To se mene ne tiče. Nemam ništa s tim. Sve je po zakonu. Oni to žele, ne ja. Ja ih pokušavam odgovoriti od tog čina. Neke sam doduše i uspio. Oni koji su odustali, u početku su malo uplašeni i zbunjeni, ali kasnije njihova sreća raste i, kad se dijete rodi, svi tvrde da im je to najljepši dan u životu. I nije im jasno kako su uopće mogli razmišljati o pobačaju.
Oni koji su pobacili, koji su ubili svoje dijete, tek kad to učine, otvore im se oči za njihov grijeh. Kao u Edenskom vrtu kad su se Adamu i Evi otvorile oči i spoznali su da su goli. Oni nikad ne prežale svoju trudnoću. Često razmišljaju što bi bilo da su drukčije postupili, to im ne da mira. Stalno se pitaju, neprestance. Ta ih misao ne napušta.
Tako se dogodilo meni. Bio sam sudionik, činio sam pobačaje. Optužba je rasla u mojoj glavi. Pokušao sam je opravdati, ali nije išlo. Pokušao sam je prebaciti na drugog, ali uvijek se vraćala, svaki put sve jača i glasnija: „Ti si ubojica!“ Da, ja sam ubojica. Tuga je u meni rasla i nestajalo je svjetlo. A nisam želio da se to dogodi. Ništa od toga. Sve što se događalo bila je posljedica niza pogrešnih odluka. Zamjerao sam tim roditeljima koji su željeli smrt svojoj djeci, zapravo, prezirao sam ih. Ja sam njihova kolateralna žrtva. To mi je samo pojačalo patnju i odvlačilo me od svjetla. Svjetla više nije bilo. Srce mi je postalo kameno. Nije me više bilo briga ni za roditelje ni za njihovu nerođenu djecu. Od njih sam ionako bolji.
Možemo se odreći Isusa koliko god puta želimo, ali on se nas nikad neće odreći. U jednoj situaciji na koncertu Parnog Valjka, dok su svirali pjesmu „Molitva“, meni se ukazala milost da na trenutak, ali samo na trenutak, zaista vidim da smo pred Bogom svi jednaki! Bog nas sve jednako voli. Osjetio sam tu Ljubav u svom srcu. Tad je napukla ona kamena opna i opet se počelo nazirati svjetlo. Ponesen time, shvatio sam da jedino što mogu i što trebam učiniti jest radikalno i bez kompromisa odlučiti se za Isusa Krista. Odlučiti se za spasenje. Trebam prestati činiti pobačaje. Nema drugog puta. Odluka je odmah trebala biti donesena!
Bog se brine za svoje. Vrlo brzo nakon moje odluke o prizivu savjesti došao je poziv za duhovnu obnovu – seminar nove evangelizacije Zajednice Molitva i Riječ u Lištanima kraj Livna. Bio sam kao utopljenik kojeg je more izbacilo na stijene, još živ, ali u teškom stanju. Trebala mi je sva moguća pomoć. Ja sam ljubljeno Božje dijete. Isus me ljubi unatoč svemu što sam činio. Ta Istina vratila je svjetlo u moj život, u moje srce. U Duhu sam se pomirio sa svima kojima sam činio pobačaje. Za vrijeme vožnje bicikla tijekom koje sam molio, jednoga jutra u Lištanima osjetio sam Isusovu prisutnost. On mi je pokazao sve moje grijehe, sve moje padove. Tad sam vidio da je On čitavo to vrijeme bio uz mene. Suze su tekle same, suze koje su na kraju isprale sve. Više nisam onaj stari ja, sad sam novi ja, obučen u Krista.
Moj život nakon susreta s Isusom promijenio se iz temelja. Šest naših obitelji koje su zajedno bile na toj obnovi, sada se druže i zajedno mole. Na početku duhovne obnove jedva smo se i poznavali, a sad smo postali jedna velika obitelj.
Od srca hvala svima koji su mi pomogli na mom putu, a najviše mojoj ženi i našoj djeci.
