SUDBINSKA SIMFONIJA
Bilo je ljeto. Završavajući obrok u predvečerje nedjelje, slučajno sam uključio radio i tada nas je zapljusnula svima poznata melodija. Kolega pokraj mene dobaci: To je ‘Schicksals symphonie’, Sudbinska simfonija L. Van Beethovena.” “Da”, rekao sam, “i to prvi stavak. Pojačali smo radio i više se nitko od prisutnih oko stola nije mogao otrgnuti od melodije. Nakon nekog vremena kolega je ugasio svjetlo, te smo se u sjaju predvečerja koje je ulazilo kroz prozor, potpuno predali melodiji koja je osvajala.
Snažan prvi stavak, razrađen zvukovima raznih instrumenata, dirao je naša srca, koja su se već opustila na godišnjem odmoru i čeznula da ih zalije ljepota glazbe i umjetnosti.
Kada je završio prvi stavak, pobojali smo se da je to završetak. No tada je počeo drugi, te smo postali jedan dah, pretvorili se u uho, osjećali kako nas osvaja melodija za melodijom, kako instrumenti jedan za drugim dotiču naša srca, kako u nama bude duge čežnje i uspomene te postajemo novi, oprani, sretni. Bacio sam pogled na ljude oko stola i vidio kako su se opustili. Neki su zatvorili oči i uživali u tom izvoru koji je izlazio iz glazbe Pete simfonije Ludwiga van Beethovena.
Dok sam tako sjedio savršeno miran i opušten, pazeći da ne bih kakvim pokretom pokvario raspoloženje koje se u nama stvorilo slušajući dramatsku klasičnu glazbu, počeo sam se prisjećati što mi sve govore melodije ove simfonije. Sjetio sam se profesora iz Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu koji je pripovijedao kako je Beethoven siromašno živio kao dječak jer mu je otac bio alkoholičar. Nikada se nije oženio, iako je duboko ljubio. Patio je od siromaštva, morao se seliti iz jednog stana u drugi, jer ljudi nisu mogli trpjeti udarce njegovih prstiju po tipkama na klaviru. Znao je doživjeti da su mu djeca kroz prozor bacala kamenje i cigle da zaustave bujicu njegovih melodija koje je svirao na klaviru. On to uopće nije primjećivao jer je tako duboko bio uronio u inspiraciju i pisanje kompozicija. Uviđao je da postaje gluh, doživljavao razočaranja, upadao u krize, depresije, muke te se našao na rubu ponora želeći se ubiti. Tako je pričao naš profesor. A onda je, reče, Beethoven napisao Petu simfoniju i u nju ugradio sve ono patničko što je doživljavao. U toj simíoniji kao da je ostavio smrt, razaranje te otvorio prozorčić i ugledao svjetlo koje je kroz njega ulazilo i tako spasio život.
Tada smo zavoljeli Beethovena i njegovu Petu simfoniju. Sada se ona još dublje upisivala u moje srce i osjećaje. Dok se melodija drugoga stavka razvijala u sve dramatičnijem vapaju, prisjećao sam se Beethovenova životopisa koji je napisao francuski pisac Romain Rolland. Opisao je Beethovena kao bremenitu ličnost, kao genija čije se svjetlo razlilo zapadnim svijetom, osvajalo i spašavalo ljude. Vidio je u njemu Prometeja koji je bio toliko prikovan uz svoju gluhoću, osamu i pustinju, da je zbog patnje mogao propasti u ponor samoubojstva, ali je uvijek nalazio snagu da sve to kroz inspiraciju prelije u note.
Patnja pročišćava čovjeka. Patnici dolaze do korijena ljudskog života i znaju iznijeti na vidjelo ono najljepše što život i ljudska povijest pružaju, te biti sretni što su mogli prepunim rukama darivati druge i iza sebe ostaviti svjetla i tragove kojima će drugi ići.
Ništa tako ne odmara kao dobra glazba nakon šetnje i odmora. Postoji liječenje glazbom. Izbavljenje iz osame. Dosta je uzeti neko djelo klasične glazbe, početi ga slušati i već ćeš osjetiti da je čitav svijet s tobom, da je bratstvo svih ljudi ušlo u tvoju sobu, da je lijepo biti čovjek i da iz tebe izviru snage da živiš, da se daješ, da se otkrivaš, da pišeš, da misliš i da tako živiš. Jer glazba dira u čovjeku one predjele koji bi inače bili prepušteni depresiji, samosažaljenju, mržnji i razornim strastima. Glazba, osobito ona klasična, liječi, oživljava, doziva s krivih puteva, mržnju pretvara u ljubav te želi zagrliti sve ljude i stvoriti novi svijet.
Tko zna slušati glazbu, onu koja je izašla iz patnje, iz preobražaja ljudi – onih koji su iz smrti prešli u život, koji su iz mraka došli na svjetlo, koji su uspjeli smoći snage da se iz paklenskih patnji popnu prema nebu, taj neće nikada biti nesretan, neće mu biti dosadno i uvijek će pronaći načine da izdrži napasti, bolove, poraze i razočaranja.
Molitva i glazba idu zajedno. Tko dobro nauči slušati glazbu, morat će početi moliti. Tko dobro moli, manjkat će mu glazba da bi još bolje molio. Nije nikakvo čudo da se najklasičnija glazba razvijala u Crkvi, da su kazališta i koncertne dvorane postajali hramovi klasične glazbe, a to znači kulturne transcendencije. Glazba nas nosi na krilima u bezgranično, a tamo se rađa molitva koja zagrljena glazbom ulazi u prisutnost Boga da bi nas vratila oplemenjena srca, oplođena razuma, sa snagom za novi život. Potrebno je moliti da bi se slušala glazba i potrebno je puno slušati glazbu da bi se naučilo dobro moliti.
Ne možemo premoreni slušati glazbu, niti moliti. Treba na trenutak zastati, zaustaviti dah, otvoriti oči, otključati srce i već će kapljica glazbe na krilima donijeti potrebu za molitvom.
Tada ćemo osjetiti da smo besmrtni.
Za današnju meditaciju vam preporučamo slušanje:
Tekst preuzet iz knjige: Ostati uspravan – Tomislav Ivančić
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)