Dio iz knjige: Ostati uspravan – Tomislav Ivančić

PROSJACI NJEŽNOSTI

Bio je početak mjeseca kolovoza. Stajao sam ispred kuće u rano prije podne. Iz susjedne kuće čuo se glas dječaka u dobi između sedam i osam godina. Majka ga je uvjeravala da treba poći u prodavaonicu kupiti nešto za kuću. Stavila mu je naprtnjaču na leđa i ponavljala što treba kupiti. Dječak je bio snen, nije mu se išlo. 

Izašao je iz dvorišta, ali oborene glave, s rukama u džepovima, nešto je mrmljao. Dok je dolazio, majka mu je govorila da ne zaboravi put do prodavaonice. On joj je rekao da ga zna. Upozorila ga je da pazi da ne izgubi novac, a on je klimajući glavom odgovarao da sve zna. Govorila mu je da se brzo vrati, a on je na sve odgovarao nekako mrmljajući, oborene glave. Vidjelo se da između njega i majke još nije ostvareno pravo povjerenje. Majka je izgledala odlučno. Zapovjednim tonom je govorila što treba činiti. Kao da je izgurala sina iz kuće, puna samosvijesti i osjećaja brige za kuću i djecu. Dječak je izgledao kao da je istjeran iz kuće. U njemu je nešto gorjelo, osjećala se neka nepravda, neki nesporazum, nešto je davalo dojam da su njih dvoje dva svijeta koja se ne razumiju. Dječak je naizgled slušao, ali je iznutra činio drukčije.

Roditelji su ljubav iz koje je dijete izišlo i u kojoj može ući u svijet. Roditelji su nježnost u kojoj dijete kao biljka i nježna klica može rasti. Roditelji su prostor u kojemu dječji problemi mogu naći rasterećenje i dječja pitanja odgovor, gdje dječja podsvijest želi biti izrečena i shvaćena. Dijete ima svoj svijet koji roditelji ne mogu do kraja shvatiti. Roditelji obično imaju vlastiti plan za djecu. Oni točno znaju kako ih treba odgajati, kako im naređivati, što im je činiti. Oni shvaćaju dijete kao mehanizam koji treba istrenirati da bi funkcioniralo u životu. No dijete može naizgled biti izvrsno izvježbano, može činiti što mu roditelji kažu, ali istodobno u njemu može kuhati, mogu se stvarati protesti bjesovi koji će se prije ili kasnije pokazati na površini i tada će razarati sve odnose prema ljudima, a osobito prema roditeljima. Pravi odgoj najprije treba čuti dijete iznutra, osjetiti kamo ga vode njegove unutarnje snage i njegovi pozivi, treba razumjeti originalnost djeteta kao osobe, čuti njegove unutarnje odraslosti. 

Dijete je u biti samostalna osoba. Ono ima svoje planove. Ono ima svoj etos i Svoj dinamizam. Dijete ima Zvanje i plan koje je Bog utisnuo u njegovo biće. Roditelji ne mogu raspolagati djetetom. Ono ne pripada njima, ono kod njih smije samo odrasti i s njima biti.

Prolazio sam kraj dječjeg igrališta. Jedan je petogodišnji dječak stajao u pijesku i nešto slagao. Pokraj njega su bile igračke koje su donijeli on i njegova majka. Nakon nekog vremena dječak je ustao i počeo nogama gaziti igračke.

Bilo je strano i neobično od kuda tolika razaračka volja u njemu. Majka je za to vrijeme sjedila na klupi pokraj dječaka. Nije se uopće zanimala za njega, za njegova pitanja, nego je čitala i bavila se svojim problemima. Vidjelo se da joj je čuvanje sina muka i dužnost, a ne ljubav i zadovoljstvo. Dječak je to doživljavao. Majka i otac bili su bogati. Kupovali su mu previše igračaka. No dječak je osjetio da mu kupuju igračke kako bi ga one zabavile, da se oni ne bi morali baviti njime. Osjećao se izbačenim iz obitelji. Bio im je teret. Nije nikome mogao izreći svoje misli, nije se mogao isplakati, nije mogao nikome izreći svoje radosti, nije se imao kome pohvaliti ako je uspio napraviti kućicu u pijesku, izdupsti bunarić, napraviti mali kolosijek, cestu, seoce ili čovjeka.

On je ostajao u svom svijetu. Bio je prognanik. Iz toga progonstva može se shvatiti njegov bijes i njegova uništavajuća energija. Bjesnio je na igračke jer je htio roditelje. Njemu ne trebaju mrtve stvari, nego živa majka kojoj će moći pričati, kojoj će moći sjesti u krilo i izreći sebe, treba mu otac kojega bi pitao i koji bi mu protumačio kako izgleda svijet, kako se vozi automobil, zašto zrakoplovi lete.

Potrošačko društvo zapada djecu i ljude drži smetnjama u skupljanju blaga i stvari koje se mogu kupiti. Najvažnije je nagomilati što više novca, kako bi se moglo kupiti svaku sitnicu u prodavaonici i čuvati je u svojoj kući, iako ona samo skuplja prašinu. Djeca su teret na tom putu. Zato su mnoge žene bijesne kada se u Crkvi i u državi počne govoriti o tome da treba imati više djece.

Svatko ima pravo živjeti svojim životom, misle one. No i djeca koja bi htjela doći na ovaj Svijet imaju pravo preko nas i kraj nas ućí u svijet i živjeti. Kako spojiti te dvije potrebe, ta dva krika za životom?

Bez ljubavi nema života ni odgovora na sva životna pitanja, a bez žrtve i podmetanja leđa pod teret Života nema ljubavi. Samo ljubav je prostor u kojemu odrasli i djeca mogu preživjeti.

Potraži danas tu Ljubav.

Tijek meditacije: Saberi se, sjedeći na stolici, smiri se, opusti i posvijesti da stojiš pred Bogom. EVO ME, TU SAM, BOŽE – lagano izgovaraj. Zatim nakon duboke sabranosti gledaj što sve danas želiš dati Bogu. Pred kojom se istinom o tebi i svijetu skrivaš? Što ne prihvaćaš u sebi? Jesi li istinit? Bez istine o sebi ne možeš ući u ljubav. A bez ljubavi si neotkupljen. Budi danas hrabar. Daruj siromaštvo i primi Boga. Hvali ga.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakBOG JE JEDNOSTAVAN – Ivo Juroš
Sljedeći članakDOBROTA TE ČEKA
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)