Tomislav Ivančić transkript emisije na HKR-u, uredila Lidija Krolo

Poštovani slušatelji, svaki od nas je jedan projekt. Tebi je dan razum! Zašto? Da ga ispuniš s neizmjerno puno znanja, saznanja, da razmišljaš o stvarima, da spajaš različite spoznaje koje si dobio u jedno, da stvaraš nove zaključke. Drugim riječima, na zemlji smo zato da radimo, da se aktiviramo, da rastemo. Jednako tako, dana ti je sloboda i u toj slobodi važno je da osvajaš svijet. A slobodu najviše koči strah, a strah je zagledanost u negativno, u opasnost, u muku, u patnju, u gubitak, možda, nekakvoga zadovoljstva i tome slično. To je gledanje u to, kao da je to nešto negativno i zlo i što će te mučiti.

Ali, ako gledaš u pozitivno, onda si kao mladi nogometaš koji gleda u to kako će on biti vrhunski nogometaš i on uživa, iako se znoji krvavo svaki dan trenirajući nogomet. Ti ćeš odrasti tako. Ako gledaš u pozitivno, a ne u negativno! Ako gledaš u ono što će biti!
Strah jedno trzanje, bježanje tvoje pred onim što ti se čini da prijeti. I strah je većinom ne nešto realno, nego nešto irealno, u nama nešto umišljeno, zamišljeno, nešto što ti prijeti iz daleka.

Strah je, osim toga, i u tome nastao gdje je nastao grijeh. Jer kad si sagriješio, onda si kriv, onda te strah od ljudi, od savjesti, od Stvoritelja. Protiv straha se možeš boriti jedino tako da ti postaneš gospodar, ti ideš u strah, baš tamo gdje se bojiš kažeš: „Pa što onda!“ S prkosom ideš uzimati strah u ruke. I strah kaže: „Nećeš moći!“ „Hoću za inat!“ „ Pa kako ćeš, što će reći ljudi?“ „Neka kažu, ja idem!“ „Pa vidiš da si još slab, kako ćeš ti tako dugo trenirati?“ „Idem, baš ću trenirati, baš ću vježbati, baš ću to čitati. Idem baš sada sabirati se, sabirati dokle god ne osjetim da sam postao vrhunski, sabran i inteligentan čovjek.“

Drugim riječima, mi možemo rasti u svome nutarnjem životu samo ako imamo cilj za kojim idemo! A cilj je uvijek da ti kao čovjek postaneš vrhunski!

Tko toga nema, ne može rasti! Bez ideala je čovjek nitko i ništa! Kranjčević tako divno kaže: „Mrijeti ti ćeš početi, u ideale svoje kad počneš sumnjati!“ Čak sumnjati. Ideal je dakle, ono što ti znaš da možeš postići, ono što ti možeš biti, da gledaš tamo i onda ubijaš strah. Jer gledajući u taj ideal, gledajući u taj projekt koji ti trebaš biti, ono što ti hoćeš postati, ono kako hoćeš naučiti neke nove stvari, kako ćeš razmisliti da shvatiš neke stvari, kako ćeš izmoliti neke stvari?

Kad tako promatraš, lako prijeđeš svaki strah, svaku tjeskobu, ti prkosno ideš naprijed. I ti tako što prkosno vježbaš, radiš, činiš, postaješ jak. Tvoji mišići i tjelesni, a i duhovni tvoji mišići, postaju sve jači, čvršći, sigurniji. Što se više bojiš, to više postaješ nitko i ništa! Ti tada bježiš od onih ideala, ti bježiš od onoga što moraš u sebi ostvariti. Ti ne vjeruješ da zapravo Stvoritelj svijeta pobjeđuje sve i samo hrabrima on pomaže. A hrabar je onaj koji upravo ide protiv straha!

To su osobito crkveni oci znali, govoreći: Agere Contra; to znači protivno raditi.
Ne da mi se! Baš sada idem!
Sad mi se baš ne da učiti! Baš idem učiti!
Sad mi se baš ne da nazvati moga prijatelja! Baš ću ga nazvati, za inat!
Sad mi se ne da napisati ova zadaća! Baš ju idem napraviti!
Sad mi se ne da jesti baš ovo! Baš ću to pojesti!
A sad mi se ne da postiti! Za inat neću pojesti ništa!

Dakle, drugim riječima, raditi protiv znači: ubijati strah u sebi, ubijati lijenost u sebi! Ubijati sve ono što te muči u tebi i ne dopušta da kreneš dalje! I ne postoji drugi način, nego jedino to. Što znači trenirati? Trenirati u krepostima, trenirati u vrlinama, trenirati u športu, trenirati u zvanju, trenirati u obitelji, u svemu.

Trenirati znači neprestano nadvladavati, nadvladavati protivštine, suprotnosti, jedan suprotni vjetar, ono što ti stalno govori: „Pa nemoj, pa bit će teško, pa kud ćeš?“ Baš za inat idem! I tko to razumije taj je vrhunski čovjek i svi vole takve ljude; oni su hrabri.

Sjetite se uvijek ono što kaže pjesnik naš i pjevač: „Heroji ne plaču i kada gube oni pobjeđuju! Heroji ne mole, stisnu zube i prebole!“

Onaj dakle, koji je jadan i koji je u strahu, on vječito moli, moli, moli: „Bože pomozi! Bože pomozi!“ Neee! Heroj je hrabar čovjek, on zna da Bog njemu pomaže, da Bog pomaže hrabrima, a ne onima koji stalno zanovjeću i mole. Onaj koji kaže: „Bože, baš idem, pa za inat, neka“, e, s takvima je Bog i takvima Bog pomaže. I stisni zube, znaj da ćeš pobijediti, znaj da ćeš uspjeti.

Ne može neprijatelj uspjeti! Prijatelji dragi, pa dovoljno je samo vidjeti naš Domovinski rat. Krunica oko vrata, svijest da ne smiješ mrziti neprijatelja, svijest da ne smiješ činiti nikakav zločin, svijest da braniš svoju domovinu, svijest da braniš slobodu svoje djece, žene, roditelja, braniš slobodu svoje kuće.

Ta svijest je davala ljudima sigurnost: Bog je s nama, i ne možemo izgubiti.

Oni imaju oružje, oni imaju mržnju, oni imaju užas, oni imaju, dakle, imperijalizam, oni hoće da moju zemlju ugrabe, da ju ukradu, da nas prevare. Mi ne! Oni sa psovkom, mi idemo s blagoslovom! Oni s mržnjom, mi idemo s opraštanjem! Mi smo bili sigurni, nije bilo drugačije nego pobijediti, braćo moja. I treba se vratiti upravo tome. Upravo tome se treba vratiti.

Jedna mi je slušateljica napisala ovih dana kratko pisamce baš o tome kako se mogu svladati najteže protivštine ako znaš: opraštati, moliti za oproštenje, ljubiti čovjeka, zahvaljivati Bogu za njega.

Donosimo vam ga kao primjer za poticaj da je sve moguće , ali je potrebna naša odluka, vjera i djelovanje.

“Poštovani profesore, već dugo pratim vaše utorke, četvrtke i ostalo, te ono što čujem u okvirima mojih mogućnosti, primjenjujem u životu. Mnogo toga se promijenilo i život mi donosi obilje dobra, no prošli utorak za mene je bio čudesan. Cijela emisija je bila prožeta nekom toplinom, a na kraju vaš blagoslov učinio je čudo u mome srcu. Zapravo donio je život dijelu moga obamrloga srca.

Dugi niz godina živim uz osobu koja mi neprestano prigovara, kritizira me, vrijeđa itd. Ja sam za nju molila, praštala joj samo toliko da mogu živjeti uz nju, ali ne i ljubiti je. Vaš blagoslov čudesno je pokrenuo u meni ljubav, sućut i novo razumijevanje prema toj osobi. Kao nikada do sada počela sam svim srcem praštati, moliti ju da i ona meni oprosti, odašiljati joj ljubav i zahvaljivati za nju svome Stvoritelju.

Već u četvrtak ujutro napetost i nervoza koju sam osjećala u blizini te osobe izostala je. Naprotiv, u sebi sam imala duboki mir, a ta osoba nije mi uputila ni jednu negativnu ni grubu riječ. Do danas prošla su četiri dana, u tom čovjeku nešto se promijenilo i nije više isti, ali nisam ni ja. Svjesna sam da moram samo nastaviti ove četiri točke ugrađivati čvrsto u svoje srce i da će sve biti dobro.

Dragi profesore, hvala vam za sve! Srdačan pozdrav vama i vašim suradnicima koji vrhunski nadopunjuju vaše misli i djelovanje u našoj domovini Hrvatskoj i dalje. Vaša vjerna slušateljica iz Zagreba!”

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakBITI I POSTATI DIJETE
Sljedeći članakZa dobar dan – iz pera hagioasistenta
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)