Tomislav Ivančić, Svestrana izranjenost čovjeka (Hagioterapija izranjenosti), Teovizija, Zagreb 2016
Prema biblijskom prapovijesnom izvještaju čovjek je prognan iz zdravog ambijenta, zvanog zemaljski raj, i on je „bolestan na smrt“ – kako kaže filozof S. Kierkegaard. Čovjekov sadašnji prognanički ambijent nije njegov trajni boravak, nego privremeni. On nezaustavljivo odavde odlazi. On stalno putuje, vrijeme koje ga nosi u susret smrti ne može se zaustaviti.
Stoga i liječenje čovjekovih izranjenosti ne može čovjeka potpuno ozdraviti i osloboditi tjelesne smrti. Ono, međutim, pomaže da čovjek unatoč tom hodu prema kraju života na Zemlji može izdržati boli, uvrede i patnje te se odlučivati za dobro, za čisto srce i za prijateljevanje s Bogom.
Što je antropološka terapija?
Antropološka terapija pomaže da čovjek ne postane potpuno nemoćan, da ne „baci koplje u trnje“ i očajava, nego da se bori u sigurnosti da ga dobrota nosi u domovinu gdje nema rana, boli, bolesti i smrti. Terapija dakle nije apsolutna, nego relativna. No, to ne znači da pojedine rane ne mogu posve zacijeliti i da razne uvrede ne mogu potpuno prestati boljeti i proizvoditi agresivnost i depresiju. Liječenje hagioterapijski kod jednih zacijeli rane, kod drugih ublaži bol povreda, kod trećih ukloni uzrok ranjenosti. No, unatoč tom iscjeljenju, čovjek može ponovno oboljeti i zadobiti rane, te konačno mora umrijeti, jer je to put u domovinu na nebesima.
Osim toga čovjek živi na zemlji gdje ga Zli i zlo stalno zavode, napadaju i ranjavaju, te i kad ozdravi od jednih zadobije nove rane i uvrede. Zato terapija je borba za čovjeka, za njegovu slobodu i odluka za dobro, to je bitka protiv zla, protiv bolesti, ranjenosti, grijeha i očaja. Terapija pomaže čovjeku da ostane u borbi na nogama, da se ne slomi, da ne odustane od borbe za zdravlje duha.
Hagioterapija čovjeka upozorava da je čovjek otkupljen i da može pristati na novi slobodni život, da je Isus uzeo naše tijelo i naš ljudski život, te ga pretvorio u božanski, svoj, vječni. Želimo li biti medicinski slobodni i efikasni, onda se moramo osloboditi od straha i bijega pred Bogom, smislom i Isusom iz Nazareta. Ne možemo biti znanstvenici, ako nismo temeljito proučili informacije koje donosi Isus Krist. Je li itko od znanstvenika do sada dokazao, da su te informacije nerealne? Naprotiv, dokazano je da tko slijedi Isusa, ima moć i vlast oslobađati ljude od svih patnji, bolesti i strahova. Odakle taj strah od Crkve, vjere, Isusa Krista i teologije? Nije li teologija već dvije tisuće godina istraživala djela i nauk Isusa iz Nazareta i jasno dokazala, da je to vrhunska znanstvena spoznaja do kojih čovjek svojim sposobnostima ne može stići?
Vrijeme je, da nadiđemo naivne prostore i uputimo se u istraživanja čitave stvarnosti ne isključujući ništa i nikoga. Tu se kriju neizmjerne mogućnosti shvaćanja, tko je čovjek, što su bolest i smrt, koji je smisao života i gdje je znanstvena neopterećena istina.
U tom prodoru znanosti iz ideologija i tajnih društava, leže čudesna otkrića novih mogućnosti ozdravljenja, slobode, mira i sveobuhvatnih međuljudskih odnosa u suradnji i povjerenju.
Ovaj sadržaj je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
