HAGIOTERAPIJOM DO ZDRAVLJA SPECIFIČNOG PODRUČJA U ČOVJEKU DO KOJEGA NE DOPIRE MEDIKAMENTOZNA I PSIHIJATRIJSKA TERAPIJA
U srijedu, 25.3. u prostorima Hrvatskog katoličkog liječničkog društva u Zagrebu dr. Ivan Barišić pozdravio je sve prisutne te je održano je predavanje na temu „Hagioterapijom do zdravlja specifičnog područja u čovjeku do kojega ne dopire medikamentozna i psihijatrijska terapija“. Liječnicima je predstavljena hagioterapija, njezine mogućnosti i iskustva iz hagioterapijske prakse. Utemeljitelj hagioterapije dr. sci. Tomislav Ivančić uvidio kako uz somatsku medicinu i psihijatriju nedostaje još jedna grana medicine te je u okviru antropologije kao treće grane medicine razvio metodu hagioterapije. Proučavajući „tko je to čovjek“,kao svećenik je uočio da manjka još nešto da bi se moglo pomoći čovjeku u potrebi i patnji. Otkrio je neistraženo i zaboravljeno područje u čovjeku koje se nalazi između psihe i religioznosti a nazvao ga je „duhovna duša“.„Hagioterapija se ne bavi psihom i tijelom već otkriva cijelu ljudsku osobu, ne traži simptom nego uzrok.
Antropološka medicina treba posredovati zdravlje svakome čovjeku bio vjernik ili ateist, baš kao to čini somatska medicina i psihijatrija. Dok razvoj čovjeka u psihofizičkom smislu negdje staje, u duhovno antropološkom smislu čovjek se može unedogled razvijati, jer je duhovno duševna razina vječna i neraspadljiva ali i ranjiva“, rekla je predavačica Zrinka Marinović Šarić. To je sveto (grč.hagios) područje u čovjeku koje nije dobio od roditelja već od Stvoritelja. Naglašeno je kako hagioterapija ne liječi već posreduje zdravlje odnosno pronalazi terapiju, a Marinović Šarić je posebno istaknula važnost zdravlja duhovnog organa „vjere i povjerenja“ jer je praksa pokazala kako čovjek koji vjeruje u terapijski postupak, lijek i liječnika ima bolje ishode liječenja: „Čovjeku treba otkriti da su njegov život i zdravlje projekt te da Netko ima s njime plan, da je Netko baš njega prvi volio i postavio ga u život.
Čovjeku uvijek manjka ljubavi, nježnosti i povjerenja pa mu treba pomoći da se uključi u svoj Izvor i doživi kako je vrijedan i dragocjen po tome što postoji, jer se čovjek unatoč imetku i postignućima osjeća bezvrijedan. Treba mu otvoriti oči za ljepotu i istinu koja ga oslobađa, pomoći mu da umije praštati i kajati se te se okrenuti od zla prema dobru. Patologija nastaje tamo gdje čovjek zanemari svoj talent, koji je njegova sposobnost da bude vrhunski, i duhovnost koja treba biti središte čovjekova života a ne usputni posao“, istaknula je predavačica.
Dr. Nevenka Bohaček, voditeljica Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu, govorila je o osobnom iskustvu hagioterapije i brojnim primjerima iz medicinske prakse, gdje se provodeći hagioterapijske principe osvjedočila u njezinu istinitost i učinkovitost. Istaknula je kako iz svake patnje postoji izlaz i da je to osnova hagioterapije. „Bol je kompleksna i zahvaća cijelog čovjeka, zato čovjeka u boli treba liječiti cjelovito. Tijelo stari i umire, ali čovjekov duh je vječan. Duhovno antropološka medicina govori o tome tko je čovjek i da je duhovna duša središte čovjeka, a da su njegove sposobnosti ono na čemu se temelji njegovo zdravlje. Bez toga nema ni cjelovitog zdravlja. U medicini se ne bi trebali boriti protiv bolesti već za zdravlje!“, naglasila je dr. Bohaček.
Skup je zaključio predsjednik HKLD-a dr. Rok Čivljak riječima kako bolestan čovjek uvijek pati u kombinaciji duševno-tjelesno-duhovnoj, samo je pitanje koja je komponenta više izražena. Smatra kako se hagioterapija uklapa u koncept dušobrižništva u zdravstvu.
Pripemila Tajana Philips