Susresti čovjeka

Piše: Kristina Jurković, hagioasistentica

Ovih dana u tišini kutka moga doma dok sam fizički udaljena od drugih a povezana samo virtualno, među ostalima pokucale su na vrata moje svijesti sljedeće misli:

Kako nam je dobro susretati ljude i kako je bitna komunikacija među nama! A komunikacija nije samo razmjena informacija. To je susret osoba! Ona je svestrana i samo cjelovito susrećući ljude mogu ostvariti zajedništvo s njima, tu duboku čežnju u meni. Stvorena sam biti s drugima ali i sama. Živjeti za druge, učiti i primati od drugih ali i biti svjesna istine: Tko sam ja?

Moći gledati u oči drugoga znači susretati čovjeka, ali samo onoga koji ne skriva svoj pogled. A to može čovjek koji se ne skriva pred činjenicom da je “gol”, da je transparentna njegova nesavršenost ali isto tako i njegova dragocjenost, neponovljivost kao čovjeka. To može čovjek koji je zavolio sebe. Zavoljeti sebe znači oprostiti sebi i drugima, prihvatiti sebe baš takvog kakav jesi.

A to znači spoznati i susresti Bezuvjetnu Ljubav koja me prihvaća i koja je htjela da baš ja postojim. To znači imati povjerenja i znati da će unatoč svemu na kraju sve biti dobro! To znači biti svjestan i živjeti sebe cjelovito: kao materijalno ali i kao duhovno biće.

Duh prelazi samo s osobe na osobu jer je duh čovjekova stvarnost. Postoji zakon duha koji je utkan u sve što postoji. Ali je ipak duh na specifičan način pridijeljen čovjeku jer ga je primio direktno od Bezuvjetne Ljubavi u trenutku začeća. I nema te tehnike koja može zamijeniti stvarni susret čovjeka s čovjekom. Iako i ona ima svoju bitnu ulogu u razmjeni misli i informacija, svjedoci smo toga itekako ovih dana. Ali na kraju, ipak, prioritet ima čovjek, živo biće, susret oči u oči. Susret bića koja misle, čeznu, stvaraju, planiraju, ljube, vjeruju, nadaju se, pobjeđuju, koja hrabro idu ususret drugom čovjeku i ususret novom danu. Bića koja su uvijek nova i u tu novinu ne prestaju se oblačiti svako jutro.

Dodir je tako važan u našem životu. Čovjek dodirom ruku pozdravlja drugog čovjeka, hrabri prijatelja, djetetu omogućava emotivni razvoj. Zagrliti nekoga znači reći mu da ti je itekako stalo do njega. Zagrljaj u obitelji ozdravlja i liječi stare nesporazume, ako je iskren i od srca. Tek kad nam je sada sve to onemogućeno ili barem ograničeno opažam koliko je to za nas kao ljudska bića nešto tako prirodno i potrebno.

I zato vjerujem, nadam se i jedva čekam prvi pravi istinski susret, pa drugi, pa treći, pa tako redom sve do konačnog najizvrsnijeg susreta s Bezuvjetnom Ljubavlju. Bit će to veličanstveni susret jer u tim jedinstvenim očima konačno ću prepoznati sebe kakva uistinu jesam i ljubljenost kakvom sam uistinu ljubljena.

Poštovani čitatelju, želim i tebi već danas susret koji ozdravlja i ohrabruje!