Piše: Kristina Jurković
Čovjek govorom može drugoga zadiviti, podići, oduševiti, privući, oplemeniti. Ali isto tako može ga riječima poniziti, pogaziti njegovo dostojanstvo pa čak i “ubiti” radost života u njemu. Iako, na prvi pogled, fizičkim osjetilima nevidljiva, riječ je itekako stvarna. Ona daje plodove; zrele ili trule, slatke ili gorke… Vjerujem kako u dubinama svakog čovjeka postoji dobrohotnost naspram onog drugog. No, taj isti čovjek, u svojoj nesvjesnosti ili kao po nekoj navici, tako lako može zapasti u zamku negativnog govora. Bilo da je u pitanju psovka, neka neslana šala, rugalica, laž, riječ nabijena emocijama, dvosmislica ili neka druga neuredna i nečisto izgovorena riječ koja izlazi iz nečistih misli i srca.
Zašto je to tako?
Zaboravljamo da osim tijela, kojeg vidimo, u nama živi duh, kojeg fizičkim osjetilima ne možemo vidjeti, ali zato vidimo njegove plodove. Duh je prvenstveno svjesna stvarnost. Biti svjestan i samosvjestan odlika je duhovnog čovjeka. Čovjeka koji je “upalio” svoje “duhovne antene”, a čovjek koji živi samo tjelesnu stvarnost, ne može primijetiti, čak niti kritički sagledati svoj govor, kao ni govor drugih ljudi. On o tome kao da ne razmišlja.
Istovremeno, događa nam se život, stvarnost, svakodnevica. U toj dinamici ljudski odnosi se ili izgrađuju ili narušavaju. Skloni smo tada često odgovornost i krivicu prebacivati na drugoga ili na životne okolnosti. Ni ne sluteći koliko baš naš onečišćeni govor može pripremiti teren za neke neugodne situacije. Jer takvim govorom otvaramo prostor zlu koje postaje aktivno preko nas te razara sve dobro, lijepo i istinito u nama i u drugima.
Kad bismo samo na tren započeli svjesno živjeti i svjesno odlučivati o tome što ćemo preko svojih usana propustiti; srce bi nam odmah oživjelo i duša pronašla mir, a mi sreću. Naši međuljudski odnosi višestruko bi se poboljšali. Umnažala bi se dobrota.
Zašto nemamo hrabrosti preispitati svoje navike? Zašto nam se ne da mijenjati, a tako rado bi promijenili onog drugog pored sebe?
Sjetimo se samo, dragi prijatelji, kako je divno čuti neku pohvalu. Kako je divno kada saznamo da se netko zauzeo za nas pred drugima. A kako nam tek godi kad netko primijeti nešto lijepo na nama pa nam to još kaže. I kako nas obraduje kad nas se netko sjeti i kaže kako smo mu nedostajali.
Sjetimo se i kako su nam roditelji tepali dok smo bili djeca: Milo moje! Diko! Srce tatino i mamino! Ljubim te kćeri! Ljubim te sine! Ili kad nam prijatelj kaže: Tako mi je drago što si mi baš ti poslan(a) u život. Radujem se da ćemo se uskoro vidjeti. Ti si meni tako lijep(a). Ima nešto u tebi divno. Ne znam zašto, ali tako volim biti u tvome društvu.
Zašto se sada kao odrasli plašimo tih nježnih i toplih riječi?
Probajmo na trenutak sjetiti se nježnih i milih riječi koje smo već čuli u životu. Zamislimo kako nam ih izgovara draga osoba, ili kako nam ih izgovara sam naš Stvoritelj.
On je po Riječi stvorio naš svijet i nas, kada je rekao: Neka bude! Ne zaboravimo: I Riječ je tijelom postala! Sve nam je to dokaz kako je riječ moćna, stvaralačka. Naša riječ je moćna jer mi smo satkani od istog “tkiva” od koga je i Stvoritelj. Od duha koga nam je u trenutku začeća udahnuo i po kome smo postali besmrtna, živa duša, original, osoba – koja ima svoje ime i prezime.
Skinimo sa sebe sve maske kojima se želimo svidjeti drugima. Uskočimo u iskrenost jedni pred drugima, poput djece. Budimo svoji, originali i imajmo hrabrosti reći istinu koja nam je u srcu. A istina je uvijek tamo gdje je i dobrota. Budimo ljudi! Zavolimo sebe jer već smo voljeni, bezuvjetno! Pohvalimo sebe, pohvalimo čovjeka pored nas, pohvalimo i onoga na daljinu, u duhu. I vidjet ćemo ubrzo kako život može biti lijep.
Svaka dobra, lijepa, plemenita, istinita riječ koju izgovorimo prije svega nas oplemenjuje, izgrađuje, širi prostore duha u kome možemo živjeti “punim plućima”.
Time se naše srce čisti od svih negativnosti, ispunja ga radost, a naša savjest postaje svjetla i ulijeva se u nas mir. Naše misli postaju bistre i u nama se nastanjuje jasnoća duha. Postajemo ljudi koji su rado viđeni u društvu, ljudi koje drugi traže za suradnike jer s nama je lako surađivati. Drugi nam se rado povjeravaju jer znaju da smo ljudi od povjerenja. Zar nije to dovoljan razlog barem pokušati dobro govoriti, dobro misliti i dobro činiti.
Lijepo je što postojiš, cijenjeni čitatelju! Drago mi je što imaš hrabrosti mijenjati se i iznova odlučivati za sebe, za život koji je u tebi. Zato i čitaš ove riječi, jer si dopustio čežnji u svom srcu da te potakne na zaokret i odluku za misli, riječi i djela koja donose dobar, zreo i sladak plod života.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Diplomirani ekonomist, teolog, po zanimanju dizajner informacijskih sustava a po zvanju evangelizator i hagioasistent.
Rođena u Opatovcu, prekrasnom slavonskom selu blizu Nove Gradiške, dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu.
Karizmu Zajednice Molitva i Riječ (ZMR) upoznala 2000. na jednom od seminara za evangelizaciju i od tada kroz formaciju ZMR započinje cjeloživotno osposobljavanje za zvanje evangelizatora i hagioasistenta.
Od 2011. volontira u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje zadnjih pet godina aktivno djeluje i kao hagioasistentica.