Istinitost podataka jamči centar koji je slučaj ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Samohrani roditelj, otac sedmogodišnje djevojčice, zatražio je hagioterapijsku pomoć. Njegova supruga, majka djevojčice, preminula je prije tri godine. Požalio se da gubi motiv i smisao za život, da mu nedostaje hrabrosti, da je povučen i ponekad čudno sramežljiv i depresivan, da ga nešto u dubinama grize. Kazao je kako je njegova baka bila jedina dobra osoba uz koju se mogao smiriti i odmoriti, koja ga je cijenila i kod koje se osjećao zaštićeno i dobro. Po psihoterapiji koju prolazi osjeća se bolje, no još mu uvijek nešto duboko nedostaje, kao da nije sve dotaknuto, kao da nije sve u njemu ozdravilo. Hagioterapijski susreti bili su izuzetni, jednostavno je upijao svaku riječ i bilo je vidljivo da je hagioterapija u njemu našla „plodno tlo“ te uz nju postiže duhovno zdravlje. Prilikom posljednjeg susreta preda mnom je bio radostan muškarac, koji će znati živjeti i odlučivati se za dobro. Slijedi njegova priča:
Imam četrdeset pet godina, jedinac sam u roditelja. Oca se sjećam kao grube osobe lišene bilo kakve ljudskosti i empatije. Gotovo da nije bilo dana kada mi nije govorio prostote, zvao me pogrdnim imenima, rugao mi se u nazočnosti drugih ljudi, urlao kao ranjena zvijer s očima punim mržnje… U petoj godini života doživljavam traumatično iskustvo, koje određuje moj životni put. Kroz psihoterapiju rasvjetljujem događaj iz najranijeg djetinjstva (bio sam prisiljen gledati scene spolnih odnosa roditelja). Psihijatrica je to svrstala u područje pedofilije. Zbog traumatiziranosti bio sam slab pa su me zlostavljala i djeca u osnovnoj i srednjoj školi. S dvadeset godina prvi put tražim pomoć psihoterapeuta, uz kojeg radim rekonstrukciju svih teških i delikatnih situacija iz svoje prošlosti. Doktorica koja je radila sa mnom bila je kao liječnik izuzetno educirana, a kao čovjek iskrena i humana. Iz današnje perspektive jasno vidim koliko mi je psihoterapija pomogla, učinila me odlučnijim i sposobnijim za daljnju borbu i unutarnji rast.
Ipak, psihoterapija nije uspjela riješiti moju bezvoljnost, apatiju, težinu postojanja, čežnju da me netko cijeni, uvijek prihvaća i ljubi i naravno, odnos prema ocu, koji je kod mene svakim našim kontaktom, pa i samim razmišljanjem o njemu izazivao duboku nelagodu, bunt i patnju. Imao sam i osjećaj da me otac još uvijek kontrolira te da u potpunosti ne pripadam sam sebi. Sredinom ljeta počeo sam razmišljati kako bih si još mogao pomoći te mi na pamet padne hagioterapija. Rekoh sam sebi: „Idi, nemaš što izgubiti.“ U radu s hagioasistenticom odmah sam uočio razliku između psihoterapije i hagioterapije.
U hagioterapiji bio sam prebačen na tlo Dobra, otkrivena mi je istina da je uz mene uvijek Netko bio i da je moj ovozemaljski život produžetak iz vječnog postojanja. Jasno mi je otkrivena Ljubav koja je baš mene željela i drži me u prvome redu, na prvome mjestu, vječna Ljubav koja mi je potrebna i prisutna kao zrak i koja se slijeva u mene u svakoj mojoj sabranosti i otvorenosti prema njoj.
Otkriveno mi je da je dobro i u meni, da sam sposoban i vrijedan te sam prihvaćao i učio gledati u projekt sebe kao muževnog i snažnog muškarca.
Prisjećam se dana kad mi je hagioasistentica rekla: „Danas ćemo ozdravljati pamćenje i sjećanje, duhovnim lijekovima kajanja i praštanja.“ Ove riječi su me duboko šokirale – da ja kao žrtva oprostim zlostavljaču – takvo što do sada nikada nisam ni pomislio. Objašnjeno mi je da praštanje nije odobravanje zla, već izlaz, oslobađanje iz prostora zla i da se opraštanjem aktiviraju „embrio stanice“ koje nadomještaju one razorene. Praštanje sam provodio prema naputcima hagioasistentice, ponavljao sam riječi koje su kao melemom oblagale i jačale moje slomljene dubine. Nedugo nakon toga imao sam susret s roditeljima. Očeva nazočnost! Pogledi ovaj put nisu bili prijeteći! Riječi i primjedbe nisu bile nelagodne i teške! Netko veličanstven nas je iznutra izmirio nakon dugih mučnih godina. Sve je to bilo iznenada doživljeno, što mi je u prvi mah izgledalo nestvarno dobro, no bilo je istinito i stvarno. Ja sam to doživio na sebi!
Nakon toga imao sam dojam da je zadnja mrena nestala između mene i vanjskog svijeta. Postao sam nekako oslobođen, lak, ozdravljen iznutra.
Sada sebe doživljavam cjelovito. Iskusio sam važnost duhovne dimenzije i otkrio da sam četrdeset godina zapuštao svoje antropološko područje. Otkriveno mi je kako je za tijelo somatska medicina, za psihu psihijatrija, za antropološku dimenziju hagioterapija, a za teološku razinu vjera u Boga. Sada tek pokušavam živjeti na sva četiri područja, rastem i ne odustajem u izgrađivanju sebe.
Od hagioterapije je prošao svega koji mjesec, a ja sam nov i potpun. Promijenio sam svoje misli, riječi i djelovanje. U svojoj duhovnoj duši pronalazim snagu koja produhovljuje tijelo i psihu. Smiren sam, sretan i sabran. Osoba sam: bitna, dragocjena, neponovljiva, ljubljena! Gotovo osjećam kako se moje stanice regeneriraju i obnavljaju. Moje misli su dobre, jednostavne, čiste, zagledane u budućnost. Mogu, hoću i vjerujem.
Za mene je hagioterapija otkriće, duhovna disciplina koja će me pratiti i koju ću primjenjivati u svakom trenutku svojeg života, a svima onima koji se dvoume želim poručiti neka skupe hrabrosti te se slobodno jave i dopuste svjetlu da uđe u njihov život.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
