Piše: Kristina Jurković
Čovjek bez nade nema kamo poći. Ostaje na mjestu, čvrsto ukorijenjen u trenutno stanje. A sve oko njega se mijenja, raste, napreduje. I to ga s jedne strane, na neki način, jako plaši, a s druge, on postaje sve više svjestan svoje nemoći da se pokrene koliko god to htio. I čini se kao da izlaza nema. Kako tada iskoračiti i unatoč svemu pokrenuti se na put nade? Gdje mogu pronaći razloge za nadati se dobroj budućnosti, radosnom susretu, promijenjenom životu i preobraženoj trenutnoj situaciji?
Prvi korak je početi razmišljati i postati svjestan istine: Tko sam to ja? Filozofi, ljudi koji su ljubili mudrost, podsjećaju nas da; ja nisam onaj koji sam sada nego onaj koji tek mogu biti. A tome nema granica. Jer ako se sjetimo istine da je čovjek tjelesno-duhovno biće onda znamo da je moj duh već u sutra. A moje tijelo i psiha tek tamo trebaju stići. No, važno je prihvatiti sebe cjelovito i dopustiti vizijama duha da mi pokazuju smjer, put i cilj. I već nekako sada početi živjeti to bolje sutra.
Smjer je uvijek tamo gdje je život. Tim smjerom vodi put nade jer je život u svojoj biti vječan i neuništiv i zato mu se i ja mogu uvijek radovati i nadati. Ako me išta čeka u sutrašnjem danu, to je sigurno život! Pa iako se tjelesna komponenta moga života na očigled mijenja, troši i nestaje, ali ono duhovno u meni je vječno, neprolazno, to ostaje. I upravo to duhovno, jednom uronjeno u život, više nikada ne može nestati u ništavilu. To znači da ista zakonitost vrijedi i za mene kao osobu u cjelini, samim time što sam čovjek; oduhovljeno tijelo i otjelovljeni duh. Svaka moja stanice “diše” duhom i “pokreće” je duh i zato ja ne mogu propasti.
Vrhunski cilj koji me može motivirati za radostan i plodonosan život jest ljubav, ta najdublja čežnja ljudskog srca. I to ne ona osjećajna ljubav koja je premalena u odnosu na sve ono što u ljudsko srce može stati. Nego ljubav koja mi iznova potvrđuje: Čovječe, ti si vrijedan življenja! Dostojanstven si već samim time što postojiš kao osoba, original! Važan si i potreban ovom svijetu kao takav. I smiješ biti baš to što jesi! To je ljubav koja me uvijek “prima”, kod koje se osjećam i više nego “kao kod kuće”. To je jednostavno “teren” na kojem sam “svoj(a), na svome”. I ja uživam milinu te ljubavi čim malo počnem o njoj razmišljati, u nju se zagledati i s njome u danu “boraviti”.
No, imamo li mi iskustvo te ljubavi? Pogotovo kad znamo da je i u nama samima, a iskustvo nam potvrđuje da je i u drugim ljudima, pomiješano i dobro i zlo. I pitanje je na što ću u određenom trenutku naići ili u što ću se taj tren zagledati; u ono što manjka ili u ono dobro što je preostalo. Da, nažalost kroz život nas prate i negativna iskustva i ona često mogu zasjeniti stvarnost koja nas čeka već u slijedećem danu, u slijedećem susretu, u slijedećem pokušaju kada iskoračim na put nade i ljubavi. Ako sam zagledana samo u ono krhko u ljudima i u vidljivu ograničenu materijalnu stvarnost onda je to tako. Ali ako samo malo izdignem pogled u sveobuhvatnost duhovne stvarnosti onda vidim i u sebi i drugima mogućnost nadilaženja svake trenutne boli, bolesti, nevolje, nesporazuma, razočaranja, manjka, nepravde i neuspjeha.
Dovoljno je zastati, napraviti zaokret i odlučiti se; od sada ću početi tražiti i gledati samo dobro u sebi i oko sebe, u drugima i u danima koji mi dolaze ususret. A ono što čovjek traži, čemu se nada, to nekako i privlači, to kao da mu dolazi sve bliže u susret. I u toj zagledanosti u ljepotu koju prepoznajem najprije u sebi kao čovjeku, počinjem primjećivati i u svemu stvorenom. I tako postajem očaran(a) svestranom ljepotom i bogatstvom ambijenta u koji je “uronjen život”, a u konačnici i samom esencijom života. I taj život na neki način počinje “ulaziti u mene” i oživljavati.
Prepoznajući ljepotu života u sebi i u svemu oko sebe lako mogu susresti i Životvorca, Stvoritelja koji je živo prisutan i sada. I gleda, i mene i tebe, sa simpatijom. Iako se ponekad čini, kako reče pjesnik Ivo Andrić, da “On tako dobro šuti da se već pomišlja da ga nema. A on je mirno srce svih atoma”. I u tom srcu stanuje Ljubav, Apsolutna i bezuvjetna. I samo zato mogu argumentirano uvjeriti svoje srce da je ono već ljubljeno i to bezuvjetno. Kao da svaki dan sluša: Ti ne možeš ništa učiniti da te ja prestanem ljubiti! A kao takvo, ljubljeno srce, može slobodno i radosno “koračati” “mostovima nade” i upućivati se u nove susrete sa Ljubavlju, dopuštajući da se dogodi i njegova preobrazba u ljubav.
A biti ljubav, živjeti ljubav, preobražavati se iz dana u dan sve više u ljubav to znači biti čovjek nade. Biti čovjek koji smiono korača u novi dan, znajući da je njegov život, kao i on sam, u sigurnim rukama, znajući u čijem svijetu, tijelu i mudrosti živi.
Poštovani čitatelju želim ti da već danas prepoznaš “mostove nade” u svome životu i zakoračiš na put ljubavi.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Diplomirani ekonomist, teolog, po zanimanju dizajner informacijskih sustava a po zvanju evangelizator i hagioasistent.
Rođena u Opatovcu, prekrasnom slavonskom selu blizu Nove Gradiške, dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu.
Karizmu Zajednice Molitva i Riječ (ZMR) upoznala 2000. na jednom od seminara za evangelizaciju i od tada kroz formaciju ZMR započinje cjeloživotno osposobljavanje za zvanje evangelizatora i hagioasistenta.
Od 2011. volontira u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje zadnjih pet godina aktivno djeluje i kao hagioasistentica.