Piše: Silva Vrdoljak

Čovjek je sustvaratelj boljeg i novog svijeta, stvoren je za razvoj. To znači da se čovjek može razvijati unedogled, on je uvijek neograničen, ali nije apsolutan. Sloboda je bit duha, a bit slobode je snaga za dobro. 

Kako su sve te istinite spoznaje predivne! Čovjek, dok ih čita, razmatra ili usvaja, jednostavno doživljava da mu se vraćaju život i snaga za životnu „borbu“, jer antropološki život naš je središnji život, to smo mi. On u nama ostvaruje i intenzivira ono što mu pružamo kao „materijal“. Stojimo pred budućnošću sa svojom slobodom te naš organizam čeka našu odluku. Sloboda je i odgovornost. Antropološka dimenzija u nama funkcionira samo ako se opredjeljujemo za dobro, jer bit duha je dobrota, istina, ljubav i ljepota. Zlo razara slobodu i život, a dobrota obnavlja i daje rast slobodi. (usp. T. Ivančić, Svestrana izranjenost čovjeka). 

No svaki život sa sobom nosi stresove i negativne dojmove. Ako se čovjek odlučuje za pogrešno djelovanje, to je njegova ograničenost i ranjenost. No ako je čovjekova sloboda ranjena, nije uništena do kraja, ali je onesposobljena odlučiti i pokrenuti tijelo i dušu na dobro. Pogrešno djelovanje nas samo iskušava da ustanovi tko smo, na koga se oslanjamo, u koga imamo povjerenje, kuda idemo i čiji smo.

Gotovo je svakom čovjeku sloboda najvažnija. Jedno moje istraživanje o slobodi argumentiralo je tu istinu. Svaka osoba uključena u navedeno istraživanje navela je da joj je sloboda jako važna, ali i da se ne doživljava slobodnom. Razlozi njihove neslobode bili su: vezanost fizičkim bolestima, strahovima, ljudskim mišljenjima, ljudskim obzirima, povrijeđenostima, prigovaranjima, ogovaranjima, grijesima, umorom, užicima, ovisnosti o hrani, ovisničkim supstancama (alkohol, droga, cigarete), ovisnosti o klađenju, igrama na sreću, društvenim mrežama, računalnim igricama.

Iz navedenog istraživanja vidljivo je kako su brojne ovisnosti prisutne u nama ljudima, a to znači i između nas ljudi. Uistinu, možemo reći da je čovjek stvoren za velika ostvarenja, ali u sebi često doživljava i nemoć da ih ostvari svojim snagama.

Zašto je to tako?

S tim pitanjem započinjemo naš osobni antropološki rad na sebi. Uronjen u postojanje, čovjek ne može iz njega izići, jer duhovna duša je besmrtna. On je uronjen u apsolutnu slobodu u kojoj je Stvoritelj odlučio stvoriti čovjeka, jer čovjek nije plod svoje osobne slobodne odluke, nego Stvoriteljeve slobode. U svojoj relativnoj slobodi čovjek suspoznaje apsolutnu slobodu. Sama ta spoznaja nije dovoljna da osmisli čovjekov život.

Spoznati ne znači još i imati ili biti u onome što spoznajemo, jer čovjekova spoznaja nije apsolutna, a to znači jednaka njegovoj egzistenciji. Čovjek živi cjelovito kada se odlučuje za ono što spoznaje kao dobro i istinito i kada ide to ostvariti. 

Ne samo da čovjek ne stvara odluku i djelo prema onome što spoznaje da je dobro i istinito, nego može stvoriti odluku umjesto za neograničeno, za neko sitno zadovoljstvo, jer je njegova sloboda ranjena. Spoznaja pokazuje smjer u kojem bi se trebalo odlučiti, a volja se ne odlučuje za taj smjer. Tako u čovjeku nastaju mučnina, tjeskoba, osjećaj krivice, besmisla i egzistencijalnog nezadovoljstva. Pojednostavljeno rečeno, takvo stanje naša je osobna „drama“, borba duha i tijela u nama. Svatko je može prepoznati kao borbu naše savjesti i naših užitaka, naše moralnosti i naše požude, naše svjesnosti i naše rastresenosti, našeg srca i našeg egoizma, našeg uma i našeg razuma, naše slobodne volje i naše ovisnosti, naše kreativnosti i naše lijenosti, našeg karaktera i naših poroka, naše požrtvovnosti i naše ugode, naše strpljivosti i našeg prigovaranja, naše istine i naših opravdavanja ili okrivljavanja drugih, naše hrabrosti i naše nemoći za nove odluke, naše odgovornosti i našeg bijega od odgovornosti, naše opredijeljenosti za dobro ili za zlo… Ova borba bitno pripada našoj ljudskoj egzistenciji, u ovoj povijesnoj situaciji nakon praiskonskog zla, odnosno istočnog grijeha. Svaki čovjek je u toj borbi.

Čovjeku je darovano tijelo kod začeća da se njime služi. On je kao tijelo ovisan o materijalnim potrebama te se lako opredjeljuje za užitke i krive odluke koje razaraju njega i svijet. Dovoljno je samo nekoliko puta uzeti, na primjer, neku drogu, i to postaje navika utisnuta u pamćenje našega tijela. Tijelo na to odgovara navikom, a čovjek nema snage oduprijeti se tome i raditi ono što je dobro za njega. Tada tijelo vlada čovjekom, a ne čovjek tijelom. Zlo je u tome da je tijelo zavladalo čovjekom, a čovjek to doživljava kao krivnju što je dopustio takvu ovisnost, jer više ne može slušati savjest, radi protiv nje te se u njemu stvara osjećaj frustracije, straha, srama, nemoći i odvojenosti od svojeg središta. 

Kako do slobode?

  1. Sloboda je duhovna stvarnost. Nije nikla iz ljudskih sposobnosti, već ju je izravno darovao Stvoritelj. Čovjekova sloboda vezana je uz sposobnost koju zovemo slobodna volja. Za oslobođenje čovjekove slobodne volje neophodna je pomoć darovatelja te sposobnosti, odnosno, podizanje čovjeka na razinu duha. Konkretan put do slobode od ovisnosti put je do iskustva duha. Iskustvo duha se, međutim, događa djelovanjem Duha Svetoga. Zato je iskustvo povjerenja, vjere, dobrote, dostojanstva, praštanja, oslobađanja od krivica, svijesti, slobode, odlučnosti i ljubavi posredno iskustvo Duha Svetoga (usp. T. Ivančić, Ovisnost i sloboda). Koliko je ljudi toga uopće svjesno? Potrebno je praktički, meditativno i razmatranjem uvoditi osobu (ili sebe) na duhovnu razinu sve dok osoba ne doživi radost iste, odnosno dok ne stekne novu dobru naviku koja će biti jača od ovisnosti.
  2. Potrebno je ukazati osobi (ili samima sebi) na ljubav i dobrotu kao temelje postojanja nje same, ali i svega oko nje. Praktično se put bezuvjetne ljubavi posreduje tumačenjem kako se sabrati na dobrotu, vraćati se stalno na tu stvarnost, misleći na razne situacije u kojima smo doživjeli dobrotu i ljubav, na primjer, majke, brata, oca, bake, djeda, sestre, prijatelja, učitelja, trenera, liječnika. Razmatranjem i sabranošću osoba se uvodi u istinu i prihvaćanje bezuvjetne ljubavi koja je razlivena u svemu oko nas i u nama samima. Dobro je na nju ukazivati i riječima: „Zato što je bezuvjetna, ne postavlja uvjete, ona je tu i kada vi mislite da ne valjate ili da niste vrijedni ničije ljubavi jer su vam epigenetički upisane krive informacije i slike koje su vam skrile pravu istinu o vama i stvarnosti oko vas“.
  3. Obrat od zla prema dobru treba pratiti taj put do slobode. Tu odluku za sklad, vrline i kreposti u osobi pokreću praktične vježbe, kako u odricanju od krivih djelatnosti, tako i u stjecanju ispravnih mehanizama. Odricanje jača čovjekovu moralnu dimenziju. 
  4. Razumijevanje, praštanje, kajanje i ljubav prema drugima zapravo su najveća pomoć njemu samome (nama samima). Kajanje zbog prepuštanja ovisnosti i zlu te opraštanje onima koji su ga (nas) zaveli na ovisnost ili onima koji su ga (nas) povrijedili.
  5. Potrebno se i govorom podsjećati na snagu dobra i slobode koju smo primili od Stvoritelja. To možemo, na primjer, izgovarajući: „Ja vrijedim, postojim i ja sam ljubljeno biće; vjerujem da je dobro jače od zla; vjerujem da će biti dobro“ i druge slične riječi, ali sa sviješću da nas ne spašavaju pozitivne riječi, već Onaj koji nam je dao sposobnost da govorimo dobro. 

Možemo zaključiti da je izlaz iz ovisnosti moguć. On se uvijek događa u suradnji čovjeka i Boga.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.