Dragi Andrija!
Ova je zemlja zbog tebe bila muževnija, radosnija i iskrenija. Bio si poseban, pametan i drag. Govorio si da kad umremo ne idemo u grob, nego u Božji vrt. I ti i mi čuli smo da je smrt samo vlak koji nas vozi do naših pokojnih, do blizine Milosrdnog Oca.
Čudili smo se kad nam je prof. Tomislav Ivančić govorio da začećem oblačimo tijelo kao haljinu, a kad odlazimo gore skidamo je kao znojan dres nakon dobre utakmice. Sve si te tajne skrivene mudrima i umnima, a otkrivene malenima slušao s nama ti, koji si doživio smrt bliske osobe. Pridružio si nam se u Zajednici Molitva i Riječ 1991.g. kad si na molitvenim susretima u Crkvi Sv. Marka Križevčanina čuo da naš Bog nije samo Stvoritelj, nego i dobar Otac i da se taj Netko neizmjerno raduje što postojiš. To je promijenilo tvoj život i snažno ga ispunilo bezuvjetnom ljubavlju koju si prihvatio i odmah je nastavio dijeliti svima u svojoj užoj i široj obitelji, u župi Sv. Antuna Padovanskog na Sv. Duhu, među elektrotehničarima na poslu, među braniteljima, susjedima u Ulici Gualda Tadina na brijegu uz šumu čija su stabla propuštala sunce kroz tvoje i Štefanijine krovne prozore prije obaveznih jutarnjih misa.
Toliko si zavolio Isusa Krista kao učitelja, prijatelja i znanstvenika da si već kao inženjer praktičar postao student na Institutu za teološku kulturu laika gdje si u klasi prof. Ivančića ponosno diplomirao na temu o sv. Augustinu i Crkvi na temelju njegove knjige O državi Božjoj. Izučio si hagioterapiju i vjerno radio s ljudima u duhovnim potrebama kao hagioasistent i ravnatelj Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu, a kasnije i u Karlovcu.
Predano si surađivao sa svim župnicima i s braćom franjevcima na Sv. Duhu, organizirao u župi klanjanje pred Presvetim. Sudjelovao si redovito u danonoćnom lancu molitve u kapelici na Kaptolu 13. Za sebe si govorio da si ” dečec Božji”. Svojim si pomalo frajerskim zagrebačkim humorom unosio toplinu u klonula srca, uvijek spreman da otkriješ razlog nade i da u simpatičnoj prepirci na jutarnjoj kavskoj družini pod imenom ” Neprestano molite” preokreneš razgovor o politici i o Crkvi u pozitivnom smjeru.
Djelatno si se uključio u organizaciju aktualnih društvenih tribina u velikoj dvorani na Zavrtnici. Želeći promijeniti Domovinu, počeo si od promjene samoga sebe.
S velikom zahvalnošću volio si svoju kćer Andreu, unuke i rodbinu, pokazujući im Kristov uzak put do punine života.
Tvoja je klupa u crkvi na Sv. Duhu i u kapeli Corpus Domini izgubila svoga molitelja, vaš ljupki stan svog gostoljubivog domaćina, tvoji najbliži i prijatelji profinjenog gospodina, tvoja supruga Štefanija pažljivog muža i svoj oslonac i osobu strpljivu u zadnjoj bolesti i spremnu za život u Nebeskom kraljevstvu. Divno je da svaka ta ljubav koju i danas možemo upotpuniti međusobnim opraštanjem i pomirenjem – baš kako bi i ti to želio – ne završava ovdje, nego prelazi granice i traje u vječnosti.
Zajedno s tobom koji si proživio 86.g. slobodno i hrabro oslanjajući se na Božje milosrđe i nježnost, nadamo se ispunjenju riječi iz 1.Poslanice Korinćanima 2,9:
” Što oko ne vidje i uho nije ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.”
Pripremila: Marina Peterlin
