Svake godine u ožujku na mom radnom mjestu primamo studente na praksu. I iako uz svakodnevne obaveze i poslove ponekad zna biti zahtjevno odvojiti dodatno vrijeme, radujem se mladim budućim kolegama koje mogu upoznati, prenijeti im svoja iskustva, a istovremeno i od njih toliko toga naučiti. Često mi u sjećanje dođu slike sa jedne od mojih praksi na fakultetu. Nakon puno godina još se jasno sjećam te starije kolegice koja je nas studente dočekala riječima:” Što vam bi da ste izabrali ovo zanimanje? Još stignete odustati!”.
Posebno me zato raduje mogućnost da imam priliku donijeti mladim ljudima jedno sasvim drugačije iskustvo. Otkrivam uvijek iznova koliko je neprocjenjivo kada naše zanimanje nije nešto formalno, nešto što “odrađujemo” samo kako bi zaradili za materijalni život već kad je to zanimanje istovremeno i naše zvanje. Poziv ili zvanje iskustvo je duhovne stvarnosti. U sebi tada vidiš cjelovitu sliku i smisao onoga što radiš, radosno donosiš cijeloga sebe i rado se kroz svoj rad daruješ drugima. Tada čak i svaku zapreku na svom radnom putu nekako lakše nadilaziš i brže pronalaziš izlaz.
Ljepota ili ružnoća, mir ili nemir, blagost ili grubost, nada ili pesimizam, proizlaze iz naše nutrine, iz onoga što je u našem srcu, iz onoga što ja jesam. Duhovna stvarnost je transparentna, vidljiva, nju se ne može “prikriti”. Ono što mi jesmo donosimo nekako na vidjelo, “na van”, dajemo drugima. Pred nama je danas pitanje: ” Što ja to donosim? Što to iznosim iz svoje nutrine, iz svoje duše i darujem svojim najbližima, prjateljima, kolegama, društvu? Nije li ljepše drugoga ohrabriti umjesto poniziti? Nije li ozdravljujuće donositi dobro i lijepo? Nisi li bogat upravo onda kada se razdaješ za druge? Ne postaje li ovaj svijet barem malo bolji kada se ti odlučiš praštati?
Znaš li da svaka tvoja odluka za dobro, za istinu, za ljubav gradi, stvara, povezuje, ostavlja neizbrisiv trag. Velika je snaga u onome što govoriš, a još više i u onome što konkretno kroz djelo činiš.
Zato te danas pozivam, dragi prijatelju, da zastaneš i promotriš što je to u tvom središtu, čime je ispunjeno tvoje srce? Vidiš li štogod ružno, tebe nedostojno, priznaj – žao mi je. Jesi li svojim jezikom drugoga povrijedio? Žao mi je. Jesi li uprljao ovih dana svoju savjest? Žao mi je. Stvoritelju moj, oprosti mi. Tvrdoglav sam i ne slušam Tvoje zakonitosti. Propuštam toliko toga dobroga reći i učiniti…Žao mi je… I polako nastavi dalje, u tišini, iskrena srca u Stvoriteljeve ruke predavati sve ono što te opterećuje i prlja. To je siguran put kojim počinješ otkrivati taj lijepi poziv kojeg je sam Stvoritelj baš posebno za tebe namjenio.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
